ŠIROKI BRIJEG – Prije 77 godina, 7. veljače, jugokomunisti su počinili neviđeni zločin nad svećenicima i franjevcima u samostanu na Širokom Brijegu. Njih 12-oricu, koje su pronašli u samostanu, odveli su do ratnog skloništa, ubili ih, polili benzinom i potom zapalili. To je bio uvod za sva iduća događanja, za druge nepravedno ubijene franjevce u Mostaru, Čitluku, Ljubuškom i mnogim drugim mjestima, sveukupno njih 66, kao i za ubijene članove puka Božjega. U Drugom svjetskom ratu i poraću tako je iz općine Široki Brijeg ubijeno 2.165 osoba, a iz županije Zapadnohercegovačke 7.003. U čast svima njima na Širokom Brijegu slavljena je sveta Misa zadušnica. Molitveni program započeo je u 16 sati molitvom kraj ratnog skloništa gdje su članovi Frame Široki Brijeg zapalili 12 svijeća u znak sjećanja na 12 fratara koji su ubijeni i spaljeni u ovom skloništu. Nakon molitve procesija se uputila prema samostanskoj crkvi. Molitvu na grobnici s posmrtnim ostatcima 24-ice pronađenih pobijenih franjevaca predvodio je Provincijal, a imena pobijenih čitali su Trećari.
Svečanu svetu Misu zadušnicu predslavio je dr. fra Miljenko Šteko, provincijal hercegovačkih franjevaca, uz sumisništvo vicepostulatora fra Miljenka Stojića, gvardijana, don Nikolu Menala, generalnoga vikara hercegovačkih biskupija i 40-ak hercegovačkih franjevaca. Pjevanje na svetoj Misi predvodio je Veliki župni zbor. Misno čitanje pročitao je fra Rade Dragićević, posljednji živući hercegovački franjevac koji je pohađao glasovitu Franjevačku klasičnu gimnaziju na Širokom Brijegu. Molitvu vjernika čitali su gvardijani pojedinih samostana.
U svojoj propovijedi fra Miljenko je naglasio kako su franjevci na ovim našim prostorima bili obespravljeni, proganjani, ubijani i zatirani. Samostani su rušeni i paljeni, ali nikada franjevce nisu mogli izbrisati, jer je uz njih uvijek Isus Krist te su uvijek iznova započinjali. Godine 1944. Provincija je bilježila 231 franjevca, a godinu dana poslije, u travnju 1945. samo 61. Mnogi su bili ubijeni, mnogi završili na Bleiburgu i Križnom putu. »Prije ove sv. mise bili smo na stratištu naše dvanaestorice braće. Partizani su ih smakli hicem u zatiljak i strmoglavili niz stube skloništa. Jednoga po jednog. Okrutno, bezbožno i hladno. Onda ih polili benzinom i zapalili, kao da nisu dovoljno poniženja i strahote učinili ovim monstruoznim ubojstvom. Sklonište su zatrpali i zločin svoj krvavi obavili velom šutnje i prijetnje da se o njemu ne smije progovoriti. I to traje do ovoga trenutka. Ime ni jednoga neposredna izvršitelja zločina ne znamo. Ni jednoga iskaza njihova nemamo, a kamoli isprike i pokajanja za ubojstvo… Naprotiv, ovdje ne oklijevam kazati da sluge tih istih partizanskih zločinaca, do današnjega dana, evo 77 godina, razvijaju svoje teorije opravdanja zločina i začuđujućom snagom zla ova ubojstva, bez ikakva sudišta, krajnje nehumano prosuđuju kao “normalna”! Čovjek se može samo čuditi kakve su to površne iluzije života, magle, tamne sjene i razarajuća djelovanja zla u njihovim savjestima! Mogu li se ovakvi zločini ičim opravdati? … Ono što nam najteže pada jest da do danas ne znamo za grobove još skoro polovice njih, a ubijali su ih i puna dva mjeseca nakon svršetka rata. Pa da u ovoj našoj krvlju zalivenoj zemlji zasadimo jedan jasen iznad njihovih stratišta. Da vijori njihovu priču naraštajima i da ih nikada ne zaboravimo. Da skroji debeli hlad koji će čuvati njihova imena i prezimena stoljećima… Dostojno i spokojno do dana “novih nebesa i nove zemlje” (usp. Iz 65,17). Krvlju su svojom obilježili stazu života. Svojim žrtvama kročili su u vječnost. Izdržali oganj i mač, zasvijetlili poput čista zlata na taljici na kojoj su bili iskušani. I koliko su god krvnici mislili da će ih ubiti, da će ubiti Zajednicu, da će ubiti narod, ubiti vjeru, ljuto su se prevarili. Nisu oni znali za ove evanđeoske riječi koje smo čuli. A one su izgovorene našoj pobijenoj braći: Dođite k meni vi umorni i opterećeni, ja ću vam biti odmor i vječnost… I te nas riječi godinama i godinama okupljaju, a okupljat će nas do kraja naših života i čuvati sjećanje na našu braću.«
Generalni vikar hercegovačkih biskupija don Nikola Menalo prenio je pozdrave i blagoslov biskupa iz Mostara mons. Petra Palića. »Evanđelje nam govori o mnoštvu ljudi koji uporno traže Boga i njegovu blizinu kako bi ozdravilo. U mnoštvu koje traži Boga ima više skupina ljudi. Postoje oni ljudi koji jednostavno iskorištavaju Crkvu. Njihov je nesavjestan stav da Crkva postoji zato da im služi, ali da oni sami nemaju nikakve dužnosti prema njoj. Osobe čijih se imena danas prisjećamo nisu bili oni koji su Crkvu koristili nego Crkvi bili od koristi i zato Crkva njihovu žrtvu spominje u Isusovoj spomen-žrtvi. Postoje oni ljudi koji jednostavno nastoje iskoristiti Boga. Oni ga se ne sjete nikad osim onda kada ga trebaju. Žrtva ovih ljudi kojih se danas spominjemo nije iskorištavanje Boga nego molitva od Boga za spas njihovih izmučenih duša. Zbog toga ne smijemo prestati moliti i obilježavati ovaj Dan, jer on nam je poticaj kako bismo razveselili Isusovo srce dolazeći k njemu i nudeći mu svoju ljubav, svoju službu, svoju pobožnost, tražeći od njega spas za svoju pokojnu braću.«
Fra Miljenko Stojić, vicepostulator postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«, ukratko je izložio rad Vicepostulature u protekloj godini i zahvalio svima koji na bilo koji način doprinose čuvanju sjećanja na pobijene franjevce i puk. »Iz rada Vicepostulature izrasla je i knjiga Hercegovačka franjevačka provincija u Drugom svjetskom ratu i poraću. Proširena je to doktorska disertacija negdašnjeg djelatnika Vicepostulature dr. Hrvoja Mandića. Do sada je ovo najcjelovitiji znanstveni prikaz tih vremena pa bi ova knjiga trebala biti neizostavna u svakoj našoj knjižnici. A i nadalje se pišu diplomski i drugi znanstveni radovi o pobijenim hercegovačkim franjevcima, skladaju pjesme ili jednostavno rečeno puk o njima govori. Uobičajeno smo održali i simpozij u predzadnju nedjelju u listopadu. Objavljivali smo redovno i naše glasilo Stopama pobijenih, kao i održavali portal pobijeni.info. Naravno, i dalje smo tragali za dokumentima i svjedočenjima o tim vremenima. Ukratko rečeno ovo istražno razdoblje je na samome svome kraju i Vicepostulatura je spremna mjesnome biskupu podnijeti potrebno čim Uprava Provincije dadne zeleno svjetlo.« Spomenuo je i sljedeće. »Mještani Crnih Lokava, Mokrog, Turčinovića i Grada uobičajeno su jučer, u najbližu nedjelju Obljetnici, hodočastili od spomenika svojim pobijenima do ratnog skloništa. Jedna skupina njih trčala je iz Crnih Lokava. Iz Mostara, pak, došla je pješice skupina framaša na čelu s fra Tomislavom Crnogorcem. Zaista im svima hvala. Grad Široki Brijeg i ŽZH uobičajeno su obilježili Dan sjećanja na našu pobijenu braću i Božji puk. Hvala iskrena i njima.«
Nakon vicepostulatora i gvardijan širokobriješkog samostana fra Ivan Marić uputio je prigodne riječi. »Drugi mjesec godine – veljača i ove zime stavlja pred nas svoje nadnevke i u njima teške obljetnice. Zime koje su ledile krv naroda i pokušale zauvijek ohladiti kosti 66 hercegovačkih franjevaca poharale su Hercegovinu. Ali godine šutnje su prošle, godine zaborava nikad nisu postojale, dani sjećanja su među nama, a vrijeme molitve pred nama. Prije 77 godina glas mučeništva pukao je jače i utišao neprijateljev obarač. Jeka mučeništva među nama ne prestaje. Odjekuje i danas preko naših molitava i liturgijskog zajedništva. Poseban je osjećaj ovih dana vidjeti hodočasnike, a posebno članove obitelji od kojih su mnogi još jučer došli na ispovijed i molili se na grobu fratara, a pri tome ponosno svjedoče kako je neki od ubijenih fratara “iz naše kuće”, zatim vjernike, a među njima sve više mladih, kako zdušno i srčano mole za zagovor naših fratara. Sa Širokog Brijega. Ponesite molitvu svojim kućama, jer na njemu je zasijano sjeme mučeništva koje će vas okrijepiti duhovnim napretkom i radosti.«
Kroz ova četiri dana molitveni program je putem interneta i radiovalova prenosila Radiopostaja Široki Brijeg. Podijeljene su i nagrade na Natječaju s temom pobijeni hercegovački franjevci za uzrast djeca, mladež i odrasli. Vicepostulatura se zahvaljuje svima onima koji su sudjelovali u Natječaju, bilo je uistinu mnogo dobrih i kvalitetnih radova te pozvala i na sudjelovanje u idućem Natječaju koji će biti raspisan u mjesecu rujnu.
