Propovijed prenosimo u cijelosti:
Draga braćo svećenici, poštovani liječnici, medicinski tehničari, dragi zdravstveni djelatnici, braćo i sestre!
- Danas se okupljamo u ovoj bolničkoj kapeli, svetom mjestu unutar zidova koji svjedoče i patnju i ozdravljenje, suze i nadu, smrt i novi život. Kako je prikladno da nas naše Evanđelje dovodi do još jednog susreta između bolesti i vjere, između ljudskog ograničenja i božanske moći. Rimski satnik prilazi Isusu s problemom: njegov sluga je paraliziran i strašno pati. Ovaj moćni vojni zapovjednik, naviknut zapovijedati, čini nešto izvanredno. Ponizuje se. „Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod moj krov,“ kaže. Zvuči li vam poznato? Upravo ćemo ove riječi izgovoriti za nekoliko trenutaka prije primanja Svetog Pričesti. No satnik nastavlja s nečim što bi duboko trebalo odjeknuti u ovoj bolnici: „Samo reci riječ i bit će izliječen sluga moj.“ On shvaća nešto duboko o autoritetu i ozdravljenju. Kao vojnik zna da kad izdaje zapovijed, ona se izvršava. Ali prepoznaje u Isusu autoritet daleko veći, autoritet nad samom bolesti, nad patnjom, nad silama koje umanjuju ljudski život. I tada dolazi Isusov odgovor, riječi koje nas trebaju natjerati na razmišljanje: „Zaista, kažem vam, ni u koga u Izraelu ne nađoh tolike vjere.“ Što je ta vjera koja zadivljuje Isusa? To nije samo vjerovanje da Bog postoji. To je povjerenje, radikalno povjerenje, u Božju moć i Božju želju za ozdravljenjem. To je spoznaja da nismo dostojni, a ipak Bog se ipak pruža nama. To je ponizno priznavanje da se ne možemo sami spasiti, ali da je Božja riječ sama dovoljna. Danas, dok slavimo Jubilej zdravstvenih radnika, želim nešto reći o dimenzijama ove vjere koje vidimo u satniku i kako one osvjetljavaju vaše pozive i naše zajedničko iskustvo na ovom mjestu ozdravljenja.
- Prvo, satnikova vjera utemeljena je u poniznosti. „Nisam dostojan.“ Ove riječi nisu samoizrugivanje; one su istina. Satnik prepoznaje svoje mjesto pred Bogom. A ipak, paradoksalno, ta poniznost postaje vrata ozdravljenju. Svima vama koji radite u ovoj bolnici, liječnicima, medicinskim sestrama, tehničarima, administratorima, spremačicama, kuhinjskom osoblju, želim reći da je vaš rad u svojoj biti vježba poniznosti. Znate bolje od drugih da niste Bog. Ne možete uvijek izliječiti. Ne možete uvijek spasiti. Ne možete uvijek ublažiti bol. Svaki dan suočavate se s ograničenjima medicine, ograničenjima ljudskog znanja, ograničenjima onoga što vaše ruke mogu učiniti. Ali evo lijepe istine: vaša poniznost, vaše priznavanje tih ograničenja, otvara vrata Božjoj milosti da djeluje kroz vas. Kad strpljivo pristupate pacijentu, kad s dostojanstvom perete tijelo pacijenta, vi ste Isusove ruke. Kad držite za ruku onoga koji umire, vi ste Isusova prisutnost. Kad čistite ove sobe kako bi ozdravljenje moglo sigurno nastupiti, pripremate sveti prostor. Kad pripremate obroke za bolesne, hranite ne samo tijela nego i samu nadu. Sveti Ivan Pavao II. napisao je da su zdravstveni radnici „služitelji života.“ Ne radite sami. Krist djeluje kroz vas, kao što je djelovao kroz vjeru satnika da izliječi njegovog slugu.
- Drugo, satnikova vjera izražava se u zagovoru za drugoga. Satnik ne dolazi Isusu za sebe. Dolazi za svog slugu, nekoga tko je društveno niže od njega, ali za koga brine toliko da traži mogućeg iscjelitelja. Ovo je srž zdravstvenog rada: dajete sebe za druge. Žrtvujete san, vrijeme s obiteljima, vlastitu udobnost da biste se brinuli za one koji pate. Koliko ste puta radili dvostruke smjene? Koliko ste puta ostali duže jer je pacijent trebao vašu pomoć? Koliko ste puta nosili teret tuđe boli u vlastitom srcu? Ovo nije samo posao. Ovo je poziv, zvanje. Živite ono što je Isus zapovjedio: „Ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas.“ Vi ste Dobri Samaritanac, koji staje na putu da poveže rane i pruži njegu. A vama koji ste pacijenti ili koji podržavate svoje bolesne bližnje: i vi sudjelujete u ovom misteriju zagovora. Vaše molitve za ozdravljenje, vaša strpljivost u patnji, vaše povjerenje u Božju providnost, to su djela vjere koja vas povezuju s Kristovom patnjom i uskrsnućem. Niste pasivni primatelji njege; aktivni ste sudionici Kristova djela otkupljenja.
- Treće, satnikova vjera pouzdaje se u snagu same Božje riječi. „Samo reci riječ i moj će sluga biti izliječen.“ U bolnici vjerujemo u mnogo riječi: dijagnoze, planove liječenja, recepte, rezultate pretraga. To su važne riječi, nužne riječi. Ali one nisu konačna riječ. Konačna riječ pripada Bogu. Ponekad ozdravljenje dolazi kroz medicinu. Ponekad dolazi usprkos medicini. Ponekad ozdravljenje koje Bog nudi nije tjelesno izlječenje nego duhovni mir. Ponekad je to ozdravljenje odnosa, pomirenje obitelji okupljenih oko bolesničkog kreveta. Ponekad je to ozdravljenje koje dolazi prihvaćanjem naše smrtnosti i pripremom za susret s Bogom licem u lice. Satnik je vjerovao da je Isusova riječ dovoljno snažna da izliječi na daljinu, bez ulaska u njegov dom. Mi vjerujemo da je Božja riječ dovoljno snažna da nas podupre kroz sve što nas snađe, bilo ozdravljenje ili pad, bilo izlječenje ili križ.
- Draga braćo i sestre, za nekoliko trenutaka pristupit ćemo ovom oltaru da primimo Euharistiju, Riječ utjelovljenu, Kruh života, Lijek besmrtnosti, kako su je nazivali crkveni oci. Izreći ćemo satnikove riječi: „Gospodine, nisam dostojan da uniđeš pod moj krov, nego samo reci riječ i ozdravit će duša moja.“ Ova Euharistija je vrhovni sakrament ozdravljenja. Ovdje Krist ulazi ne samo u naše domove nego i u naša tijela. Ovdje nas hrani za put. Ovdje nam daje snagu da nastavimo, bilo da nastavimo brinuti se za druge, ili da dostojanstveno nosimo vlastite križeve. Vama, zdravstvenim djelatnicima želim kao biskup reći: hvala vam. Hvala za vašu žrtvu, vašu vještinu, vašu suosjećajnost, vašu prisutnost. Vi ste ruke i srce Kristovo na ovom mjestu. Ne umarajte se činiti dobro. Vjerujte da Bog množi vaše napore na načine koje ne vidite. Pacijentima i obiteljima želim hrabrost. Niste sami u svojoj patnji. Krist hoda s vama. Crkva moli za vas. I ovi predani muškarci i žene koji se brinu za vas su instrumenti Božje ljubavi. Svi mi, poput satnika, pristupimo Gospodinu poniznom vjerom, vjerujući u Njegovu moć da liječi, tijela kada On želi, a duše uvijek. Vjerujmo da je Njegova riječ sama dovoljna, i da, bilo da služimo ili nas služe, bilo da liječimo ili nas liječe, svi smo obuhvaćeni Njegovom milosrdnom ljubavlju.
Amen.
