Na današnju svetkovinu Pedesetnice ili 50-oga dana nakon Uskrsa, tj. na spomen svečana Silaska Duha Svetoga s neba na zemlju, sudjelujemo
u najvećem slavlju što ga Crkva u godini posvećuje Trećoj Božanskoj Osobi, koja se “s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi.” Ista čast! Ista
slava svih Triju Božanskih Osoba! Mi slavimo i otajstveno silaženje Duha Svetoga i na Gospu na dan čudesna Utjelovljenja Sina Božjega ili Blagovijesti,
ali to je samo na jednu ljudsku osobu, iako je ta istina naše sv. vjere prvoga reda. Slavimo darivanje Duha Božjega Apostolima kada im se Isus
na nedjeljni dan svoga Uskrsnuća ukazao i u njih udahnuo Očeva i svoga Duha u onoj istoj dvorani gdje su na Veliki četvrtak bili blagovali
Posljednju večeru. Tom su prigodom, na dan Uskrsa, nadahnućem Duha Božjega, primili dar i moć da raskajanima opraštaju grijehe, a neraskajanima
ih zadržavaju, pogotovo onima koji kažu da uopće grijeha nemaju i da se nemaju za što kajati, tj. koji griješe protiv Duha Božjega tako da im se ne
može ni oprostiti ni na ovom ni na onom svijetu.
Ali ovaj svečani Silazak Duha na današnji dan nije na jednu osobu, na Gospu, nije na Jedanaestoricu izabranika, Apostola, bez izdajnika Jude,
nego su posrijedi i Gospa i Apostoli i vjerne Galilejke (Dj 1,14) i ono mnoštvu koje je ispunilo jeruzalemski trg i ulice, njih “oko tri tisuće duša”
koje će se krštenjem pridružiti Apostolskoj zajednici. Nije to bio nečujan i nevidljiv dolazak Duha u ljudske duše, nego čujan kao “silan vjetar”, i
vidljiv kao “ognjeni razdijeljeni jezici” spuštajući se na Blaženu Djevicu Mariju, na Apostole, na Isusove sljedbenike i sljedbenice… Bila je to
prava senzacionalna manifestacija Duha Svetoga, kojoj u povijesti nema ravne na ovome svijetu: nije joj slika ni veleban trijumf s ovacijama u
Rimu u staro doba, ni inauguracija Olimpijskih igara u Tokiju, ni otvaranje Svjetskoga prvenstva u Braziliji, niti ikakva uvježbana parada svjetskih
velesila, što u gledateljima izaziva divljenje u modernim vremenima.
Sloga i radost. Od početka stvaranja Duh neprestano “lebdi” nad ljudskim rodom, vodi ga i čuva na zemlji. Ljudi tisućama godina nisu upoznali Duha
kao Osobu, sa savršenim razumom i savršenom slobodom! – eto to je otajstvo Duha! – nego su ga doživljavali kao djelatnu a nevidljivu moć, snagu odozgor,
kao Dah, Lahor, s posljedicama u svome duhovnom životu. Slikovito protumačeno: kao što mi nismo izmislili DNK – DeoksiriboNukleinsku Kiselinu, tu
čudesnu organsku tvorevinu u nama koja određuje boju očiju, vid, krv, sluh, njuh, spol, pamćenje, visinu, oblik, taj nevidljivi vjenčić koji sadrži sve
informacije i instrukcije pojedinih stanica, tako je i Duh Božji postojao i prije, ali ga ljudi nisu otkrili kao Osobu prije nego ga je Otac zajedno sa
Sinom poslao, tj. prije nego se objavio na dan Pedesetnice. To je Očev i Sinov Dar vjerničkomu svijetu. Taj je Duh naš Branitelj od napasti, Tješitelj u
žalosti, Zagovaratelj u milosti, Uvoditelj u svu Istinu.
Povijesno “utjelovljenje” Duha bijaše u čujan “šum” ili “huku” i u vidljive “ognjene jezike”, a posljedica toga fenomena bijaše savršeno sporazumijevanje,
unatoč raznolikosti naroda i jezika. Upravo danas čitamo odlomak: “Kad je napokon došao dan Pedesetnice, svi su bili zajedno na istome mjestu. I eto
iznenada šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar. Ispuni svu kuću u kojoj su bili. I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan
na svakoga od njih. Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti. – A u Jeruzalemu su boravili Židovi,
ljudi pobožni iz svakog naroda pod nebom. Pa kad nasta ona huka, strča se mnoštvo i smete jer ih je svatko čuo govoriti svojim jezikom” (Dj 2,2-6). Eto to je
rezultat Duhove nazočnosti. Silan vjetar koji ne ruši krovove s kuća, nego ispunja “svu kuću” slo-gom i radošću! Ona skupina govori partski, ona ondje
međanski, ona elamski, ovi s lijeve strane mezopotamski, oni s desne judejski, oni u sredini kapadocijski i pontski, oni na rubovima trga azijski, frigijski
i pamfilijski, egipatski, libijski i arapski. Kada Petar kaže: aman, na petnaest različitih jezik svi razumiju: vjera! Mi smo ljudi i narodi izmislili
10.000, ne riječi, nego jezika, a Duh ima samo jedno jedino značenje: vjera, ljubav, nada, milost, spasenje.
Dužnost nam je ovdje upitati se: gradimo li mi kršćani – laici, redovnici, svećenici – kuću sloge i jedinstva po Kristovu planu? Već stoljećima kao da
mnoge kršćanske Crkve i crkvene zajednice zalažu sve svoje ljudske sposobnosti i snage da svojim jezikom podignu grad po kojem će se ljudi uspinjati u nebo.
A možda previše zaboravljamo na djelovanje Božje sile, Treće Božanske Osobe, kojoj je iskonska zadaća sve sjedinjavati u ljubav sporazumijevanja. Nije čudo
da je Drugi vatikanski koncil na poseban način u svih 16 dokumenata, istaknuo snagu Duha Svetoga, koji nas prosvjetljuje, pročišćuje, posvećuje, oživljuje,
sjedinjuje, pomlađuje, preporađa i poučava. U koncilskim dokumentima nalazimo više od 200 puta govor o Duhu Svetome.
Nesloga i žalost. Biblija nam na prvim stranicama opisuje čudnu namjeru ljudskoga roda: “Hajde da sebi podignemo grad i toranj s vrhom do neba! Pribavimo
sebi ime, da se ne raspršimo po svoj zemlji” (Post 11,4). Ljudi, po iskonskom padu udaljeni od Boga, stali graditi toranj do neba. U svojoj osiljenoj
autonomiji bez Boga i naglašenoj sebičnosti (sebi podignuti grad! sebi pribaviti ime!) nisu mogli smisliti nerazumniju nakanu i akciju. I otpočela gradnja:
kopaju se i učvršćuju temelji, uzdižu se zidovi, surađuje se na veliko. Ali u neka doba u radu se zidari ne razumiju s radnicima nadničarima. Izgubilo se
značenje riječi. Prava zbrka zbrda – zdola. Babel ili Babilon i znači smutnju, graju i galamu. Netko se upleo u ljudske naume i pomrsio im račune. Bog,
naime, nije mogao podnositi toliku ljudsku bahatost pa se “spustio da vidi grad i toranj što su ga gradili sinovi čovječji”, te im riječi isprevrtao “da
jedan drugome govora ne razumije” (Post 11,5.7). Jedan zbori zapadni, drugi istočni, treći južni! A u riječima nikakva značenja!
Sinovi istoga naroda i jezika do jučer kô jedan, danas se više ne mogu sporazumjeti ni znakovima, jer su se naduli od prazne oholosti. Mnogi će reći da to
nije historijska činjenica. Kako nije? Pa vidiš li da svaka generacija pokuša svoju babilonsku kulu! Znamo da nam Biblija daje mnogo više spasonosnih pouka
negoli suhoparnih povijesnih podataka. Ali isto tako znamo da se može graditi kula grijeha u ljudskim srcima sve do pakla. I štogod više ljudi misle živjeti
bez Boga, uklanjati Njegovo kraljevstvo istine i pravde iz svoga sustava, pribavljati sebi ime sekularne beživotne zajednice na praznome svijetu, mimo Boga,
boreći se da se ne rasprše, da stvore zajedničke unije, sjedinjene države, sovjetske saveze, to im se govori bolje zapliću, jer ako Gospodin kuće ne gradi,
uzalud se graditelji muče!
U Babilonu je plod napuhana duha: neshvaćanje govora, razbijanje jedinstva, rušenje tornja, raspad grada i gubitak imena. Nesporazum i džumbus!
U Jeruzalemu je plod Božjega Duha: ujedinjenje raznih ljudskih duhova, poštovanje svakoga jezika, naroda i dara. Sporazum i red! Sva nastojanja i služenja
sručuju se u jedan organizam. Zameće se Crkva kao vidljivo otajstveno tijelo Kristovo. Tri tisuće ljudi toga se istoga dana pokrstilo. Stoga je Silazak Duha
Svetoga vrhunska Božja senzacija na zemlji, očitovanje Božje snage među ljudima. Samo snagom toga Duha ljudi su moćni sagraditi “toranj s vrhom do neba” koji
se ne će stropoštati, i “pribaviti sebi ime” koje ne će nestati.
Najteži udarac koji pogađa Crkvu jest nejedinstvo vjernika, pogotovo razjedinjenost službenika u vjeri i moralu, u suobličenju ovomu svijetu, umjesto
evangeliziranja ovoga svijeta. Bog od nas zahtijeva da svatko snosi svoju odgovornost i obavlja svoju zadaću. Tko se tomu izmiče i radi na svoju ruku, taj
gradi razorivu babilonsku kulu, pa kako god ona bila oku privlačna. I to je glavna zaprjeka Duhu Kristovu da ujedini Crkvu Božju u nerazdvojivo jedinstvo
svih onih koji Krista priznaju Gospodinom i Bogom, Duha Svetoga Gospodinom i Životvorcem, a Oca nebeskoga Gospodinom i Stvoriteljem.
