U nedjelju, 29. prosinca 2024. godine, u provincijskom središtu u Franjevačkoj u Mostaru proslavljena je svetkovina Svete Obitelji, naslovnika naše Provincije.
Euharistijsko slavlje u samostanskoj kapeli predvodio je mjesni biskup mons. Petar Palić u zajedništvu s fra Andrijom Majićem iz župe sv. Petra i Pavla i tajnikom don Antoniom Zirdumom.
Osim kućne zajednice u ovom slavlju sudjelovale su i sestre iz zajednica u Mostaru, iz Zagrebačke i Franjevačkog samostana, te skupina sestara iz Bijeloga Polja s novakinjama, postulanticama i kandidaticama. Liturgijsko pjevanje, napose božićnih pjesama, podarilo je blagdanu posebnu ljepotu i ispunilo srca radošću.
Nakon što su sestre pročitale liturgijska čitanja i otpjevale psalam, fra Andrija je navijestio Evanđelje pročitavši ulomak u kojem evanđelist Luka opisuje kako su Marija i Josip za vrijeme hodočašća u Jeruzalem izgubili dvanaestogodišnjega dječaka Isusa (Lk 2, 41-52).
O. Biskup je, tumačeći Riječ Božju o Isusovu ostanku u hramu bez znanja njegovih roditelja, između ostaloga, istaknuo za nas važnu pouku koja se krije u ovom događaju: kako je svakome od nas moguće izgubiti Isusa i ne biti toga svjestan, kako je moguće izgubiti Isusa, pretpostavljajući da je među nama, uzimajući zdravo za gotovo da je u karavani našega života. „Ovo je opomena svima nama“, kazao je o. Biskup, „da svoju vjeru ne uzimamo zdravo za gotovo. Tjeskoba koju osjećaju Marija i Josip, kad više ne mogu pronaći maloga Isusa, trebala bi biti i naša tjeskoba kad smo daleko od njega. Porazno je da duhovne osobe bez nekih velikih poteškoća mogu bez Isusa više od tri dana. Bez sjećanja na njega, bez molitve časoslova, bez razgovora sa sestrom, bez pročitane Božje Riječi…“
Potom je o. Biskup istaknuo drugu pouku iz evanđelja. Kad su Josip i Marija konačno našli Isusa u Hramu i prekoravaju ga zbog onoga što je učinio, on im jednostavno odgovara da mu je biti u kući oca njegova. Oni ne razumješe riječi koju im reče. Nesporazum. „Pitanje svima nama. Zašto se pravimo da sve razumijemo? Zašto bi nam trebao biti jasan naš životni plan u svim detaljima? Zašto ne dopustiš nekada da te se vodi? Zašto ne prestanete željeti sve razumjeti i povjerujete Bogu? To je pitanje današnjega evanđelja!“
Potom je protumačio i posljednju scenu iz evanđeoskog ulomka: Isus ostavlja učitelje hrama da bi otišao s učiteljima života, s roditeljima. Živjeti trideset godina u obitelji – mjesto gdje se uči bliskost s Bogom. „Jesu li nam naše zajednice takve“, upitao je o. Biskup. Da u njima doista učimo bliskost s Bogom? Je li moja Crkva takva? … Od ovoga trenutka pada tišina na Nazaretsku obitelj. Prvih trideset godina Isusovog obiteljskog života s Marijom i Josipom obavijeno je šutnjom, šutnjom koja otkriva veliku novost koju je Isus donio: to je tišina svakidašnjice, odnosno tišina normalnosti. … Ta šutnja pokazuje da put svetosti nastanjuje banalnost naših dana. Upravo je obično vrijeme, a ne blagdansko, odlučujuće mjesto izbora. Svetost na koju nas podsjeća Nazaretska obitelj svetost je običnoga života.“
Na koncu je homilije, obraćajući se sestrama, kazao: „Drage sestre, danas kada slavite zaštitnika svoje provincije, želim vam da budete vjerodostojne sestre. A bit ćete vjerodostojne ako vaše svakodnevne geste, vaši kućni poslovi, vaši susreti na ulici budu odisali evanđeljem. Bit ćete prave redovnice ako sve vaše geste govore o Isusu, čak i ako šutite. I ako budemo poput obitelji, imat ćemo ljubavi, a ako imamo ljubavi bit ćemo poput obitelji…“
Na koncu misnoga slavlja nazočnima se obratila provincijska predstojnica s. Franka Bagarić, čestitajući svima svetkovinu i naslovnika Provincije.
