MOSTAR – Mostarsko-duvanjski biskup i trebinjsko-mrkanski upravitelj mons. Petar Palić predvodio je Misu zadušnicu za preminuloga papu Franju u četvrtak 24. travnja u mostarskoj katedrali Marije Majke Crkve. Biskup Petar svetu Misu slavio je u zajedništvu s generalnim vikarom don Nikolom Menalom, katedralnim župnikom don Josipom Galićem i još petnaestak svećenika.
Biskup Palić na početku slavlja pozdravio je okupljene vjernike kazavši kako ćemo na ovoj svetoj Misi moliti za pokoj duše pape Franje. Pozdravio je na osobit način braću svećenike koji su nazočili na ovoj svetoj Misi kako bi svi svoje srce ujedinili u zahvalu Gospodinu za sve ono što je papa Franjo za svoga pontifikata učinio za Crkvu.
Liturgijsko pjevanje predvodio je katedralni zbor Marija uz pratnju voditelja don Dragana Filipovića.
Biskup Petar u homiliji je istaknuo kako nas na ovoj Misi zadušnici za papu Franju u mostarskoj katedrali okuplja molitva zahvalnosti, vjere i nade za preminuloga pastira Kristove Crkve papu Franju, 265. nasljednika svetog Petra.
Papa Franjo je svoju papinsku službu doživljavao ne kao čast, nego kao križ i služenje, duboko ukorijenjeno u Kristovu stilu – skromnosti, blizini i suosjećanju. Bio je papa jednostavnosti i evanđeoske radikalnosti, koji nikada nije osuđivao, nego je s toplinom i razumijevanjem pristupao svakom čovjeku, osobito onima marginaliziranima.
Poput Petra iz Djela apostolskih, i on je sve usmjeravao prema Kristu, nikada prema sebi. U vremenu podjela i ideoloških sukoba, njegov mirni glas, blag pristup i poznata rečenica „Tko sam ja da sudim?“ bili su znak evanđeoske poniznosti, a ne relativizma, putokaz prema Božjem pogledu koji jedini sve vidi, ali s ljubavlju.
Biskupovu homiliju donosimo u cijelosti:
Draga braćo svećenici,
Poštovane sestre redovnice,
Draga braćo i sestre u Kristu!
1. Danas nas u našoj mostarskoj katedrali okuplja molitva zahvalnosti, vjere i nade za preminuloga pastira Kristove Crkve papu Franju.
Okupljeni smo oko stola Gospodnjeg kako bismo se oprostili, ali još više zahvalili za život i služenje pape Franje, 265. nasljednika svetog Petra. Gledajući njegov život, ne možemo ne osvrnuti se na sam temelj službe koju je vršio. Papinstvo nije čast, nego križ, nije vladanje, nego služenje. A papa Franjo je to duboko razumio. Prihvatio je Petrovu službu ne kao privilegij, nego kao poziv da iznova utjelovi Kristov stil: skromnost, blizinu, sućut.
Bio je čovjek jednostavnosti, poniznosti i duboke duhovne snage, čovjek evanđeoske radikalnosti koja nikada nije bila hladna ili osuđujuća, nego topla, otvorena, suosjećajna.
U svjetlu današnje Božje riječi, pokušajmo razumjeti i dublje ući u ono što nam Duh govori, i kroz Sveto pismo i kroz život ovog čovjeka Crkve.
2. U Djelima apostolskim slušamo o Petru, čovjeku koji je nekoć zatajio Isusa, kako sada smjelo stoji pred narodom. Nakon čudesnog ozdravljenja hromoga, on ne dopušta da ljudi pomisle da je to njegovo djelo. Kaže: „Što se ovomu čudite? Ili što nas gledate kao da smo svojom snagom ili pobožnošću postigli da ovaj prohoda?“
Petar sve usmjerava prema Kristu: „Vjera u Njega vratila je ovomu potpuno zdravlje naočigled vas sviju.“
Ta logika poniznosti pred Bogom, da nismo mi središte, nego Krist, obilježila je čitav pontifikat pape Franje.
Od onog prvog pojavljivanja na lođi bazilike svetog Petra, kad je tiho rekao: „Braćo i sestre, dobar večer“, pa do posljednjih dana, nije želio da oči svijeta budu uprte u njega, nego u Isusa.
Stalno je naglašavao da Crkva ne smije biti samodostatna, zatvorena u sebe, nego otvorena prema Bogu i prema čovjeku.
Njegovo papinsko služenje bilo je ukorijenjeno u dubokoj svijesti da samo u Kristu nalazimo temelj i smisao svega: reforme, služenja, karitasa, molitve. Bez Krista, sve postaje puka organizacija.
S Kristom Crkva postaje Tijelo koje živi, diše, prašta i iscjeljuje.
3. Petrova propovijed u Djelima ne štedi nikoga: „Bog otaca naših, proslavi slugu svoga, Isusa, kojega vi predadoste i kojega se odrekoste pred Pilatom…“
Ta istina nije izrečena da bi osudila, nego da bi pozvala na obraćenje: „Pokajte se dakle i obratite da se izbrišu grijesi vaši.“
Papa Franjo bio je neumorni propovjednik obraćenja, ali ne onog formalnog, nego obraćenja srca, obraćenja koje se rađa iz susreta s milosrdnim Ocem. Njegova poznata rečenica: „Bog se ne umara opraštati. Mi smo ti koji se umaramo tražiti milosrđe“, postala je svjetionik mnogima.
Govorio je o grešnicima, ali ne s visoka, nego kao brat koji je i sam svjestan vlastitih slabosti.
Bio je papa konkretne milosrdne ljubavi koji je zagovarao otvorenost prema onima koje je društvo odbacilo, onima na periferijama: migrantima, siromašnima, obiteljima u krizi, zatvorenicima, nevjernicima.
Nije relativizirao istinu, ali je gledao osobu, njezinu bol, njezinu potrebu za ljubavlju. I to je bila snaga njegova poslanja: povezati istinu s nježnošću, istinu Evanđelja s toplinom majčinskog lica Crkve.
4. U Lukinom evanđelju susrećemo uskrsloga Isusa koji staje među učenike i kaže: „Mir vama!“ Učenici su uznemireni, zbunjeni, preplašeni, upravo kao što smo i mi često. Ali Krist ne donosi prijekor. On donosi mir, i pokazuje ruke i noge, svoje rane.
On nas poučava, otvara nam pamet za razumijevanje Pisama, i poziva da budemo svjedoci ne ideologije, nego uskrsnuća.
Papa Franjo, poput Gospodina, nije se bojao pokazati rane Crkve, niti svoje osobne slabosti. Ulazio je u zbunjenost i strah Crkve i svijeta, ali nije donosio gotove recepte, nego mir i suosjećanje.
Njegove su riječi često bile šapat u svijetu buke. Njegov stil nije bio teatralan, bio je evanđeoski.
U vremenu polarizacija, ideoloških sukoba i hladnih rasprava, poznat je njegov upit: „Tko sam ja da sudim?“ Nije to bio znak relativizma, nego putokaz prema Božjem pogledu koji jedini sve vidi, ali s ljubavlju.
5. U današnjem evanđelju slušamo kako su učenici prepoznali Isusa u lomljenju kruha. Tu je srce naše vjere.
Euharistija nije samo obred; ona je živa prisutnost Isusa Krista. I papa Franjo je upravo tu prepoznavao izvor snage za Crkvu, u tišini pred Presvetim, u slavlju euharistije, u blagovanju Tijela Kristova.
Dok danas slavimo ovu euharistiju i molimo za pokoj duše pape Franje, učvršćujemo svoju vjeru da u svakom lomljenju kruha Krist ostaje s nama. Papa Franjo je to znao, i zato je svoju službu živio ne kao vladavinu, nego kao služenje, kao Euharistiju proživljenu u svakodnevici.
6. Na kraju, ne možemo ne spomenuti onu koju je papa Franjo neizmjerno volio: Mariju, Majku Božju, Majku Crkve, Majku svih.
U njoj je nalazio utočište, zagovor i nježnost. Njoj je povjeravao svoja putovanja i svoj pontifikat. U Mariji je vidio lice Crkve kakva treba biti: ponizna, predana, brižna, u službi Božjeg plana.
Neka ona, Majka milosrđa, primi svoga sina, papu Franju, i uvede ga u zagrljaj vječnoga Oca.
Neka zagovara i nas da hodimo u poniznosti, radosti i ustrajnosti, upravo poput Pape Franje. Amen.
Izvor: Crkva na kamenu
