29. studenoga 2022.

Biskup Petar zaredio petoricu novih svećenika

Na svetkovinu apostolskih prvaka sv. Petra i Pavla u mostarskoj je katedrali Marije Majke Crkve mostarsko-duvanjski biskup i upravitelj trebinjsk-mrkanski mons. Petar Palić petorici đakona podijelio sveti red prezbiterata.

Na svečanoj misi, kojoj su uz biskupa Petra koncelebrirali apostolski vizitator za župu Međugorje mons. Aldo Cavalli, generalni vikar hercegovačkih biskupija mons. Nikola Menalo, provincijal hercegovačkih franjevaca fra Jozo Grbeš te velik broj svećenika, za prezbitere su zaređeni fra Ivan Slišković iz župe Uznesenja BDM u Širokom Brijegu, fra Franjo Ćorić iz župe Krista Kralja u Čitluku, potom fra Franjo Markić iz župe sv. Petra i Pavla u Kočerinu i fra Ivan Hrkać iz župe Uznesenja BDM u Širokom Brijegu za Hercegovačku franjevačku provinciju te don Nikša Pavlović za Trebinjsko-mrkansku biskupiju.

U svojoj propovijedi biskup Petar je naglasio da se svećeničko ređenje petorice kandidata događa na svetkovinu sv. Petra i Pavla, koja nas podsjeća na dva najveća čovjeka u kršćanskoj povijesti. “Obojica su postali Kristovi – kršćani na različite načine. Obojica su misionari i stupovi, apostoli kršćanskih zajednica. Petar je od početka bio apostol, jedan od prvih Kristovih svjedoka”, kazao je biskup dodavši pritom da je Pavao najprije bio poznat kao progonitelj, a potom vidi Isusa samo u viđenju – to jest, duhovno, u novom stanju svijesti te postaje apostol naroda.

Nakon biskupove propovijedi, na riječi kojima je svaki dotadašnji đakon okupljenom mnoštvu predstavljen imenom i prezimenom, dolazili su kandidati pred biskupa Petra te izricali svoju spremnost na svećeničku službu riječima Evo me!, čime su ređenici izrazili svoje opredjeljenje za služenje Božjem narodu. Na biskupovo pitanje svakom kandidatu obećavaju li svom dijecezanskom biskupu i zakonitom poglavaru poštovanje i poslušnost, spremno su odgovarali potvrdno.

Nakon litanija Svih svetih i mazanjem ruku, uslijedila je molitva biskupa Petra nad petoricom kandidata. “Svemogući Oče, poslao si u svijet svoga Sina Isusa, za glasnika i Svećenika naše vjere, a on je učinio svoje apostole posvećene u istini dionicima svoga poslanja. Njima si pridružio pomoćnike da njegovo djelo spasenja navještaju po svemu svijetu. Zato te molimo, Gospodine, udijeli ove pomoćnike sada našoj slabosti jer su nam potrebni za vršenje apostolskoga svećeništva. Udijeli ovim svojim slugama dostojanstvo prezbiterata. Obnovi u njihovim srcima duha svetosti. Neka vjerno vrše službu drugoga stupnja koju od tebe, Bože, primaju i primjerom svoga života budu poticaj ćudoredna ponašanja. Bili valjani suradnici našeg reda! Bili vjerni djelitelji Tvojih otajstava, da se Tvoj narod obnovi”, kazao je biskup Petar.

Odijevanjem misnoga ruha te polaganjem ruku biskupa Petra i potom svih nazočnih svećenika nad novozaređenim svećenicima, završen je sam obred ređenja, nakon čega su novi svećenici pristupili oltaru i – prvi put kao svećenici – koncelebrirali u misi.

Nakon misnoga slavlja okupljenima se obratio provincijal fra Jozo Grbeš zahvalivši biskupu Petru za ređenje četvorice franjevaca za svećenike Hercegovačke franjevačke provincije, naglasivši da je ovo uistinu velik dan za našu Crkvu. “Ako svoje ja uvijek zamijenite s riječju On, imat ćete život milosti. Sve nepoznato postat će poznato i sve teško postat će lako”, poručio je provincijal Grbeš novozaređenim svećenicima poželjevši da ih Gospodin čuva na njihovu putu.

Nakon provincijala, riječima zahvale ponajprije Trojedinom Bogu za novi dar Crkvi u Hercegovini kroz petoricu novih svećenika, potom njihovim roditeljima i rodbini, kao i biskupu Petru, kojemu je ujedno čestitao imendan, na ređenju novih prezbitera, obratio se generalni vikar mons. Nikola Menalo. On je istodobno čestitao obljetnice svećeničkoga ređenja svim svećenicima – od najstarijega fra Rade do prošlogodišnjih mladomisnika.

Pod misom je pjevao Katedralni zbor Marija pod ravnanjem mo. don Dragana Filipovića i uz orguljsku pratnju s. Matee Krešić.

Donosimo Biskupovu propovijed:

SVEĆENIČKO REĐENJE

Mostar – katedrala, 29. lipnja 2022.

 

  1. Ni Petar ni Pavao nisu znali na što su pristali kad su potvrdno odgovorili na Kristov poziv. Nisu znali ni Ivan, Franjo, Ivan, Franjo i Nikša. Nije niti itko od zaređenih svećenika, nisam ni ja. Svi smo stavili svoj potpis na bjanko ček.

Za Petra je reći DA Isusu uključivalo i neke teške stvari. To je značilo napustiti svijet koji je poznavao, jezero i svoju trgovinu, svoju rodbinu u Galileji. Bio je to mali svijet, ali dovoljno udoban. Reći DA značilo je kročiti putevima Palestine, živjeti u nesigurnosti slijedeći “Sina čovječjega [koji] nema gdje nasloniti glavu” (Mt 8,20). To je značilo slijediti Isusa u Getsemanski vrt noću, a zatim u dvorište Velikog svećenika i u čin izdaje i gorkog plača koji slijedi. To će značiti izdaleka vidjeti Isusa uzdignutog na križu na Kalvariji i položenog u obližnji grob. To će značiti novo poslanje na obali pokraj jezera: “Pasi ovce moje” (Iv 21,17); a to će značiti da će Petar “ispružiti ruke” (Iv 21,18), a netko drugi će ga vezati pojasom i voditi ga kamo najradije ne bi išao. To će značiti umrijeti mučeničkom smrću u Rimu, okrenut naopako, naglavačke, prema zemlji na križu, kažu, u tadašnjem Neronovom cirkusu, a danas Vatikanu. Sve to sadrži u sebi Petrov DA Isusu.

  1. Za Pavla će DA značiti progon od početka u Damasku. To je značilo sumnju u njega u majci Crkvi u Jeruzalemu. To je značilo odvajanje od Petra i Barnabe u Antiohiji. To je značilo otkloniti sve optužbe nakon što je nakon razlaza osnovao vlastiti misionarski tim. Njegova misionarska karijera zvuči kao litanije jada: “Od Židova primio sam pet puta po četrdeset manje jednu”, kaže. “Triput sam bio šiban, jednom kamenovan, triput doživio brodolom, jednu noć i dan proveo sam u bezdanu. Česta putovanja, pogibli od rijeka, pogibli od razbojnika, pogibli od sunarodnjaka, pogibli od pogana, pogibli u gradu, pogibli u pustinji, pogibli na moru, pogibli od lažne braće; u trudu i naporu, često u nespavanju, u gladi i žeđi, često u postovima, u studeni i golotinji! ” (2 Kor 11,24-27). Vrhunac svih ovih nedaća doći će, kako za Pavla tako i za Petra, u Rimu gdje mu je odrubljena glava na putu za Ostiju.

S obzirom na sve ovo što su obojica proživjela i preživjela, postavlja se pitanje zašto su nastavili? Zašto u jednom trenutku jednostavno nisu odlučili da to nije vrijedno toga i vratili se u svoj mali udoban svijet koji su poznavali? Jesu li bili mazohisti? Malo je vjerojatno. Jesu li se nadali protiv nade da bi stvari mogle biti bolje, a zapravo su se samo pogoršavale? Također je malo vjerojatno.

3. Razlog zašto su nastavili dalje je daleko čudniji od toga. Možda su Petar i Pavao imali tračke nostalgije za svijetom koji su ostavili, ali ustrajali su do kraja iz dva razloga. Prvo, imali su nepokolebljiv osjećaj sigurnosti poziva koji im je došao vrlo izravno i osobno od Isusa. Za Petra je poziv stigao iz Cezareje Filipove i potvrđen je na obali Genezaretskog jezera. Za Pavla je poziv stigao na putu u Damask. Drugo, obojica su uvidjeli da, u svom iskustvu patnje, zapravo žive vazmeno otajstvo. U Poslanici Filipljanima Pavao govori o sebi kao da živi u svom životu način Gospodinove smrti (usp. Fil 3,10). To je smrt koja vodi u život. Pavao vidi da njegovo iskustvo patnje, gubitka i progona samo služi da njegovom poslanju da veću snagu. Svaki pokušaj da ga se zaustavi ili ušutka samo daje još veći poticaj njegovom poslanju, kao što je konačni pokušaj zaustavljanja i ušutkavanja Isusa na Kalvariji samo izazvao uskrsnuće. Dvojica apostola uvidjeli su da vazmeno otajstvo nije bilo “nekad davno”, događaj ograničen na prošlost. To se događalo ovdje i sada u njihovim životima dok su stalno govorili DA Isusu i odgovarali na njegov poziv da budu apostoli.

4. Ono što smo danas čuli iz Svetog pisma govori o tome da su i Petar i Pavao spašeni silom koja nije njihova. U Djelima apostolskim slušamo o Petrovom spašavanju iz Herodova zatvora; a Pavao, pišući Timoteju, kaže da je “izbavljen iz lavljih usta” i polaže svoju vjeru u “Gospodina [koji će me] izbaviti od svakoga zla djela”. Način spašavanja bio je dio njihova življenja vazmenog otajstva; pa čak je i njihova smrt bila svojevrsno oslobođenje, stavljanje pečata na njihovu apostolsku misiju i osiguranje da se spomen na njih slavi i da se njihov glas čuje zauvijek. Na kraju su možda imali bljeskove sjećanja na jezero i Tarz, ljude koje su voljeli, život koji su poznavali. Ali na nekoj dubljoj razini spoznali su preplavljujuću zahvalnost, čak i radost, što ih je raspet i uskrsnuli Gospodin doveo do ove točke nečega što se možda činilo konačnim porazom, ali koji je zapravo bio konačna pobjeda.

  1. Braćo i sestre! Ovu petoricu mladića koje danas redimo za svećenike, Isus je, također, pozvao vrlo izravno i osobno. A ja vas, kao biskup ove Crkve, pozivam, dragi ređenici, da nikada ne izgubite taj osjećaj poziva, da ga nikada ne zaboravite. Vraćajte mu se uvijek iznova, istražujte ga sve dublje kroz svoj život, dopustite njegovoj moći da raste u vama. I vi ćete, također, morati oživjeti način Gospodinove smrti, morat ćete se dati „oplijeniti“, postati poslušni do umiranja samima sebi, pokazati vazmeno otajstvo u svom životu, dopuštajući da vaša slabost postane snaga, a da vaši porazi postanu pobjede.

I naravno: pozvani ste svakoga dana, svakoga trenutka svoga života odgovarati na Isusova pitanja koja dopiru do svakoga od nas:

Što ti kažeš o meni?

Kakav je tvoj odnos prema meni?

Tko sam ja za tebe?

Koji smisao u tvome životu ima moja nazočnost?

Što donosim tvome životu?

  1. Da bi se to moglo dogoditi, i vas će, dragi ređenici, trebati spašavati, uvijek iznova, sila koja nije vaša. Morat ćete biti spašeni od poluživog života, malog, možda sigurnog i udobnog, ali samo poluživog. Možda ćete ponekad sanjati da se vraćate na jezero svojih uspomena ili u Tarz svoje prošlosti, ali će vas stvarnost brzo probuditi oda sna i spoznaja da nas Bog poziva da ne budemo napola živi nego da budemo cjelovito i potpuno živi sa životom Uskrsloga Krista.

Uvijek postoji rizik da kažemo DA Gospodinu, ali da, zapravo, nikada ne napustimo dom, da radije ostanemo u svojoj zoni udobnosti, zarobljeni u sjećanjima, u svom malom svijetu, umjesto da hrabro krenemo putem koji nam Gospodin otvara, putem u nepregledni svijet Uskrsa.

Dragi Ivane, Franjo, Ivane, Franjo i Nikša, morat ćete se spašavati, uvijek iznova, iz zatvora samoga sebe, narcisoidnog zaključavanja, sebičnog svijeta u kojem ono moje “ja sam poseban” i oni drugi postoje samo da bi služili mojim potrebama i mojim ciljevima.

Ako ova petorica mladića, naša braća, dopuste Isusu Kristu da ih spasi na ovaj način, morat će se potpuno suobličiti Kristu, morat će proliti svoju krv. Ali na kraju putovanja, na kraju jednog čudesno iznenađujućeg i ispunjenog svećeničkog života, svaki od njih će sa svetim Petrom moći reći: “Sada znam da je sve istina: Gospodin je doista poslao anđela svoga da me spasi” i sa sveti Pavlom: „Izbavit će me Gospodin od svakoga zla djela i spasiti za svoje nebesko kraljevstvo. Njemu slava u vijeke vjekova“. Amen.