Danas, na blagdan Krštenja Gospodinova, svetu misu u mostarskoj katedrali slavio je biskup Petar Palić, u koncelebraciji s katedralnim župnikom don Josipom Galićem i kancelarom i tajnikom don Antoniom Zirdumom. Budući da je danas i obljetnica smrti mostarsko-duvanjskog biskupa i apostolskog upravitelja trebinjsko-mrkanskog mons. Pavla Žanića, biskup se s vjernicima prisjetio pastirskog djelovanja biskupa Žanića i pozvao na molitvu za pokoj njegove duše.
Biskupovu homiliju donosimo u cijelosti:
Blagdan Isusova krštenja označava kraj božićnog vremena i početak vremena kroz godinu u liturgijskoj godini. Ovaj događaj, koji slavi početak Kristova javnog poslanja, svojevrsni je “most” između Božića i svakodnevnog života Crkve, koji nas također poziva da razmišljamo o svom krštenju i da ga se sa zahvalnošću sjećamo. Zahvaljujući njemu postali smo djeca Božja, sudionici njegova božanskog života, uronjeni u veliku obitelj Crkve!
Danas se želimo posebno usredotočiti na jedan aspekt koji proizlazi iz Isusova krštenja: stil bliskosti. Isus, iako je bez grijeha, približava se našem iskustvu: Ivan ga krsti ne iz nužde, već iz solidarnosti s nama. Ne treba Isusu pročišćenje, nego odlučuje pridružiti se redovima grešnika kako bi podijelio iskustvo ljudske krhkosti. Ova gesta je prvi znak njegove bliskosti svakome od nas i podsjeća nas, kako je govorio papa Franjo, da “Bog ne ostaje udaljen, već ulazi u povijest ljudi”. Da, Bog nije ravnodušan prema našim borbama, nije mu strana naša patnja, ne boji se naših slabosti i ne prestaje nas voljeti kada padnemo u grijeh. On je s nama, on je za nas. Krštenje proglašava njegovu blizinu i solidarnost, njegovu želju da bude blizak svakome od nas; i u mjeri u kojoj stajemo u red da bismo bili kršteni, odnosno u mjeri u kojoj prepoznajemo svoju potrebu za oprostom i želju za obnovom, on može djelovati u nama.
Istovremeno, Isusovo krštenje je primjer konkretne poniznosti: Sin Božji je u redu s grešnicima. To nas uči da stil bliskosti nije filozofija, već prava solidarnost: stajati uz ljude s njihovim ograničenjima, njihovim ranama, njihovim umorom, čineći da se uvijek osjećaju voljenima. U mnogim situacijama bilo bi lakše distancirati se i osuđivati, upirati prstom, zatvoriti se u navodne “krugove pravednika”, isključivati druge, možda gledajući na njih s visoka iz našeg egocentričnog osjećaja “boljeg”. Isus, međutim, pokazuje potpuno drugačiju priču i traži od nas da činimo kao što On čini: da usvojimo taj stil bliskosti, suosjećanja i nježnosti. Prava bliskost je sastavljena od malih gesti pažnje, slušanja, brige i milosrđa, inspiriranih Isusovim primjerom; suosjećanje, koje “osjeća bol drugih kao svoju” i potiče nas da djelujemo u njihovo ime; i nježnost u našim crtama lica i načinima.
Upravo tu ova svetkovina snažno progovara nama, današnjim katolicima. U svijetu obilježenom podjelama, užurbanosti, strahom od drugačijega i zatvaranjem u vlastite sigurnosti, pozvani smo živjeti svoje krštenje kao svakodnevni izbor bliskosti. Kršćanstvo se ne živi na distanci, iz teorije ili navike, nego u konkretnim odnosima: u obitelji, na radnom mjestu, u župi, u susretu s bolesnima, siromašnima, starijima, mladima koji traže smisao, s onima koji su se udaljili od Crkve ili su razočarani njezinim članovima. Krštenje nas ne čini „boljima od drugih“, nego odgovornijima jedne za druge.
Biti kršten danas znači dopustiti da se nad našim životom neprestano čuje isti glas koji se začuo nad Jordanom: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni“. To je identitet koji nas oslobađa straha i potrebe da se dokazujemo nadmoći ili osuđivanjem. Ako znamo da smo ljubljena djeca, tada možemo ljubiti bez računice, opraštati bez uvjeta i približavati se bez osuđivanja. Krštenje nas šalje u svijet ne da sudimo, nego kao svjedoke Božje blizine.
Na kraju, Isusovo krštenje podsjeća nas da vjera započinje poniznim korakom prema drugome. Kao što je Krist ušao u vode Jordana, tako smo i mi pozvani „ući u vode“ stvarnih ljudskih situacija, ne bježeći od složenosti života.
Neka nas ova nedjelja potakne da obnovimo milost svoga krštenja i da se zapitamo: kome danas mogu biti bliže, kome mogu donijeti riječ ohrabrenja, gestu pažnje, znak nade? Tako će naše krštenje prestati biti samo događaj iz prošlosti i postati živa snaga koja preobražava našu sadašnjost i gradi Crkvu blisku čovjeku, po mjeri Kristova srca.
