Draga braćo svećenici,
časne sestre,
braćo i sestre u Kristu, dragi bogoslovi koji ćete uskoro primiti službe lektora i akolita!
1. Čuli smo Božju Riječ. Iako znamo kako će i ovaj događaj imati sretan završetak, pokušajmo zamisliti na trenutak: u naručju držite svoje novorođeno dijete. Duboka je noć. Pojavljuje se anđeo i govori vam: „Ustani, uzmi dijete i bježi, Herod ga traži da ga ubije.” Imate možda dva sata prije nego što vojnici stignu. Što uzimate? Što ostavljate? Kamo idete? To nije hipotetsko pitanje za Josipa i Mariju. To je njihova stvarnost u današnjem Evanđelju. Sveta Obitelj je izbjeglička obitelj, koja bježi u tamu, ne znajući kada će se vratiti kući, ne znajući hoće li preživjeti.
Dok zaključujemo ovu Jubilejsku godinu pod geslom „Hodočasnici nade”, ovaj evanđeoski odlomak iz Matejeva evanđelja suočava nas s dubokim pitanjem: Kako izgleda nada kada se čini da je sve izgubljeno? Kako izgleda nada kada bježite da biste spasili vlastiti život?
2. Zanimljivo je primijetiti kretanje u ovom Evanđelju: od Betlehema u Egipat, iz Egipta natrag u Izrael, iz Judeje u Nazaret. Sveta Obitelj stalno je u pokretu, stalno raseljena, stalno ranjiva. Oni su, u najistinitijem smislu riječi, hodočasnici, i to ne po izboru, nego po nužnosti. Ipak, Matej nam pokazuje nešto izvanredno. U svakom seljenju, u svakoj opasnosti, u svakom trenutku neizvjesnosti, Božja providnost djeluje. Bijeg u Egipat je ispunjenje proroka Hošee: „Iz Egipta dozvah sina svoga.” Pokolj nevinih, koliko god strašan bio, ispunjenje je Jeremijina proročanstva. Nastanjenje u Nazaretu ispunja proročku predaju da će se Mesija zvati Nazarećanin.
Što to znači za nas? To znači da nada nije odsutnost patnje. Nada nije jamstvo da će naši planovi uspjeti. Nada je duboko uvjerenje da Bog piše priču veću od naših pojedinačnih poglavlja i da ni naši najmračniji trenuci nisu izvan Njegove providonosne brige.
3. Draga braćo i sestre, dok zaključujemo ovu Jubilejsku godinu u mostarsko-duvanjskoj i trebinjsko-mrkanskoj biskupiji, svjedočili smo što znači biti hodočasnici nade u našem vlastitom kontekstu. Zajedno smo hodili kroz različite programe, kroz djela milosrđa i pomirenja, kroz trenutke milosti koji su preobrazili pojedince, župe i obitelji. Sjetimo se milosti koje smo primili: otvorili smo Jubilejsku godinu, zatim prilika za potpune oproste, posebne jubilejske ispovijedi, hodočašća u sveta mjesta. To nisu bile samo pobožne aktivnosti, to su bili susreti sa živim Bogom koji nas, poput Josipa, poziva na povjerenje i onda kada ne vidimo cijeli put pred sobom.
U našim biskupijama, obilježenima vlastitom poviješću raseljavanja i patnje, na osobit način razumijemo put Svete Obitelji. Mnoge su naše obitelji iskusile što znači bježati, ostaviti sve iza sebe, započeti iznova na nepoznatom mjestu. Mnogi su iskusili bol Rahele koja „oplakuje svoju djecu i ne da se utješiti jer ih više nema”.
Pa ipak, evo nas. Još stojimo. Još vjerujemo. Još se nadamo.
To nije naivni optimizam. To je kršćanska nada, nada koja intimno poznaje patnju, ali odbija dopustiti da patnja ima posljednju riječ.
4. Danas imamo poseban razlog za nadu. Dragi bogoslovi, vi koji ćete tijekom ove mise primiti službe lektora i akolite, vi ste znakovi nade za našu Crkvu. Vaše „da” Božjem pozivu odjekuje Marijinim „neka mi bude” i Josipovim poslušnim povjerenjem.
Kao lektori, naviještat ćete Riječ koja je vodila Svetu Obitelj kroz njihove kušnje. Govorit ćete obećanja koja su ih održala u tami Egipta. Vaš će glas nositi nadu koja odjekuje kroz dvije tisuće godina kršćanskog svjedočanstva.
Kao akoliti, služit ćete kod oltara gdje se susreću nebo i zemlja, gdje se Kruh života lomi za gladan svijet. Rukovat ćete svetim posudama koje sadrže naše najveće blago, samoga Krista, Emanuela, Boga-s-nama. Činite to dostojanstveno i s poštovanjem.
Vaše službe podsjećaju nas da nada nije pasivno čekanje. Nada je aktivna služba. Nada je naviještanje Riječi i onda kada je svijet ne želi čuti. Nada je služenje kod oltara i onda kada kultura odbacuje sveto.
5. I u ovom se slavlju euharistije, braćo i sestre, isprepliću sve niti večerašnjeg Evanđelja. Kao što je Bog sve providio Svetoj Obitelji u Egiptu, stranoj zemlji koja je postala njihov privremeni dom, tako Bog proviđa sve i nama u Euharistiji. Na ovom oltaru primamo Kruh s neba koji nas hrani na našem hodočašću. Primamo samoga Krista, koji zna što znači biti raseljen, progonjen, ranjiv.
Euharistija je naš „Egipat”, mjesto utočišta gdje se hranimo i jačamo za put. Ali ona je i naš „Nazaret”, mjesto kojem se uvijek iznova vraćamo, dom koji oblikuje naš identitet, mjesto gdje rastemo u skrivenoj milosti.
Svaki put kada primamo svetu pričest, nalik smo Svetoj Obitelji: ovisni o Božjoj providnosti, s pouzdanjem u Njegovu zaštitu, nahranjeni Njegovom prisutnošću. I svaki put kada izlazimo iz ove katedrale i iz svake crkve, poslani smo poput Josipa i Marije: pozvani štititi Kristovu prisutnost u svijetu, skloniti Ga u jasle naših srdaca, nositi Ga u mjesta tame i opasnosti.
6. Dok zaključujemo ovu Jubilejsku godinu, nemojmo misliti da je naše hodočašće završeno. Ne. Jubilejska godina pripremila nas je za dulji put koji je pred nama. Obnovila je našu nadu, produbila našu vjeru i ojačala našu ljubav. Milosti koje smo primili u našim biskupijama, po sakramentima, po djelima milosrđa, po zajedničkoj molitvi, po međusobnim susretima, to su zalihe za put koji je pred nama, baš kao što se Bog pobrinuo za Svetu Obitelj u njihovu progonstvu.
I zato svatko od nas treba odgovoriti na pitanje: Koji je vaš Egipat? Kamo vas Bog poziva poći, čak i kada ne razumijete cijeli plan? Koje strahove morate povjeriti Njemu? Koje ugodne sigurnosti morate ostaviti iza sebe da biste slijedili kamo vas On vodi?
I, još važnije: Gdje danas vidite Krista ranjiva i potrebna zaštite? U nerođenom djetetu? U zlostavljanoj ženi? U izbjeglici? U starijoj osobi zaboravljenoj u domu za starije? U mladoj osobi koja se bori pronaći smisao? U braku na rubu raspada?
Pozvani smo, poput Josipa, ustati usred noći i štititi ranjivoga Krista gdje god Ga pronađemo. Pozvani smo, poput Marije, držati se nade čak i kada mač probada naše srce. Pozvani smo, poput Svete Obitelji, vjerovati da Božja providnost djeluje i onda kada hodamo kroz tamu.
7. Draga braćo i sestre, dok se pripremamo obnoviti svoju predanost Kristu u ovoj Euharistiji, zahvalimo Bogu za dar ove Jubilejske godine. Zahvalimo Mu za milost da budemo hodočasnici nade u našim biskupijama. Zahvalimo Mu za naše bogoslove koji danas čine još jedan korak prema služenju Njegovu narodu. I pođimo s ove mise ne s lažnom nadom koja obećava lagan put, nego s istinskom nadom koja obećava Emanuela, Boga s nama, na kojem god putu trebali putovati.
Neka Sveta Obitelj, koja je upoznala progonstvo i povratak, opasnost i izbavljenje, bdije nad nama i vodi nas. Neka nas nauči da nada nije osjećaj, nego Osoba, Isus Krist, jučer, danas i uvijeke. Amen.
