Draga braćo i sestre!
1. U božićnoj noći s nježnom smo pobožnošću gledali jaslice: dijete povijeno u povoje, položeno u jasle, okruženo pastirima i životinjama. Slušali smo Lukinu predivnu pripovijest o anđelima koji naviještaju radosnu vijest i o Mariji koja sve to prebire u svome srcu. Danas nam Crkva nudi drugačiji pogled. Evanđelist Ivan poziva nas da gledamo dublje, da vidimo ono što naše oči same ne mogu opaziti: „U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše kod Boga i Riječ bijaše Bog… I Riječ tijelom postade i nastani se među nama.“ Ivan nam pomaže razumjeti tko je zapravo dijete u Betlehemu. Ono nije samo novorođeno dijete, nego vječna Riječ Božja, po kojoj je sve stvoreno. Božić nije samo rođendan, nego trenutak kada beskonačno ulazi u konačno, kada Stvoritelj postaje stvorenje, kada Bog sam prelazi ponor između neba i zemlje.
2. U tom svjetlu još jasnije razumijemo prvo čitanje iz proroka Izaije, koje naviješta radosnu vijest mira i spasenja te objavljuje da Bog sam kraljuje nad svojim narodom. Glasnik koji dolazi na Sion simbol je Božje vjernosti i njegove odlučnosti da obnovi razorene živote i vrati nadu onima koji su klonuli. Drugo čitanje iz Poslanice Hebrejima ide još dalje i kaže da je Bog, koji je nekoć govorio po prorocima, u punini vremena progovorio po Sinu. Isus Krist nije samo nositelj poruke, nego sama Božja Riječ, savršena slika Očeva bića, koja ostvaruje spasenje o kojem govori. Božić nas zato poziva da tu Riječ ne zadržimo samo u jaslicama i u sjećanju, nego da joj otvorimo srce i dopustimo da nas preobrazi u ljude mira, svjetla i nade.
3. Središte naše vjere jest ovo: Bog nas nije spasio izdaleka. Nije poslao samo proroka ili poruku. Došao je osobno. U Isusu iz Nazareta uzeo je naše tijelo, našu ranjivost, našu ljudsku stvarnost. Utjelovljenje znači da je Bog izabrao potpunu solidarnost s čovjekom. Ivan u današnjem Evanđelju kaže: „Riječ je tijelom postala.“ Ne koristi uzvišenu riječ „čovjek“, nego riječ „tijelo“, riječ koja govori o slabosti, smrtnosti i ranjivosti. Vječni Bog ulazi u vrijeme i uzima našu krhku narav. Riječ koja je stvorila svjetlost sada plače kao dijete. Ruke koje su oblikovale svemir sada trebaju nekoga tko će ih nositi. Bog koji ništa ne treba sada treba biti hranjen i zaštićen.
4. „Riječ tijelom postade i nastani se među nama.“ Ovo doslovno znači: „razape svoj šator“. Kao što je Bog nekada prebivao u Šatoru sastanka u pustinji, sada prebiva u ljudskom tijelu. Slava koja je nekoć bila skrivena u šatoru sada sjaji s lica djeteta u Betlehemu. Bog hoda našim putovima, dijeli naše radosti i naše patnje. Utjelovljenje nije privid. Krist je stvarno iskusio glad, žeđ, umor, tugu, napast i patnju. Plakao je nad Lazarom. Spavao je iscrpljen u lađi. Patio je na križu. To znači da nijedno ljudsko iskustvo nije strano Bogu. Kada patimo, Bog zna što znači patiti. Kada tugujemo, Bog zna što znači plakati. Nismo sami.
Bog nije uklonio patnju čudesnom naredbom, ušao je u nju. To je logika božanske ljubavi: prisutnost, blizina i suputništvo.
5. Ali Utjelovljenje nije samo Božji silazak k nama. Ono otvara put našem uzdizanju k njemu. Ivan kaže: „Onima koji ga primiše dade moć da postanu djeca Božja.“ Riječ je tijelom postala da bismo mi mogli biti rođeni od Boga. Po krštenju ne postajemo samo bolji ljudi, nego djeca Božja, dionici božanskoga života. Sveti Atanazije sažima to ovako: „Bog je postao čovjekom da bi čovjek postao dionik Božjega života.“ Ovdje moramo biti oprezni u shvaćanju ovih riječi. Ne postajemo mi Bog po naravi, kao da se stapamo s božanskom biti. Postajemo dionici božanske naravi po milosti. Ostajemo stvorenja, ali smo uzdignuti, preobraženi, pobožanstvenjeni Božjim darom.
Ivan kaže: „Od punine njegove svi mi primismo, milost na milost.“ Zamislite valove koji neprestano udaraju o obalu, jedan za drugim, bez prestanka. Tako milost teče od Krista po njegovoj Crkvi, u naše duše. Milost na milost. Val za valom božanskoga života, božanske ljubavi i božanske snage koji ulaze u nas. Zakon dan po Mojsiju pokazao nam je Božju volju, otkrio što je dobro, a što zlo, ali nam nije dao snagu da to živimo. Milost i istina po Isusu Kristu ne samo da nam pokazuju put, one nas osposobljavaju da njime hodimo. Krist ne pokazuje samo stazu; on hoda s nama, nosi nas kad posrnemo i podiže nas kad padnemo.
6. Utjelovljenje mijenja i naš pogled na druge. Svaka osoba koju susrećemo netko je za koga je Riječ postala tijelo. Svaki čovjek nosi neizmjerno dostojanstvo. Ne postoji nitko nevažan, nitko odbačen, nitko izvan dosega Božje ljubavi. Zato Božić traži odgovor. Ne samo osjećaje, nego djelovanje. Kao što je Bog ušao u naš svijet, i mi smo pozvani ući u svijet drugih, osobito onih koji pate, koji su sami, zaboravljeni ili ranjeni. Naša božićna ljubav ne bi smjela biti puki osjećaj ili sezonska velikodušnost. Ona mora biti konkretna: prisutnost, vrijeme, blizina.
Tko treba vašu solidarnost ovoga Božića? Tko treba da uđete u njegov svijet, da sjednete s njim u njegovoj patnji, da hodate s njim kroz njegove borbe? Možda je to član obitelji koji se bori s ovisnošću, prijatelj koji prolazi kroz razvod, susjed koji je izgubio posao, starija osoba koja nema nikoga. Utjelovljenje nas poziva da idemo prema drugima, a ne od njih, da prigrlimo ono što je teško, neuredno i neugodno, jer je upravo to Bog učinio za nas. I tako postajemo ljudskiji i istovremeno više Božji.
7. I ono što je najvažnije, Utjelovljenje se nastavlja i danas u Euharistiji. Kao što je Riječ postala tijelo u Betlehemu, tako kruh i vino na oltaru postaju Tijelo i Krv Kristova. On ne prebiva samo među nama, on želi prebivati u nama. Primajući Euharistiju, primamo istu onu Riječ koja je bila u početku. „Riječ je tijelom postala.“ To je poruka Božića.
I zato što je Riječ postala tijelom, mi možemo postati djeca Božja.
Svjetlost svijetli u tami i tama je ne obuze.
To je naša nada. To je naša radost. To je Božić.
