3. listopada 2022.

Euharistijsko slavlje na Završetku kapitula Hercegovačke franjevačke provincije

U Samostanu sv. Petra i Pavla u Mostaru održan je od 25. do 29. travnja 2022. Kapitul Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM.

Na Kapitulu, pod predsjedanjem generalnoga vizitatora fra Mire Relote, izabrana je nova provincijska Uprava – Definitorij. Za novoga provincijala izabran je fra Jozo Grbeš, dosadašnji kustos Hrvatske franjevačke kustodije u Americi i Kanadi, za vikara Provincije fra Miro Šego, a za definitore fra Mladen Vukšić, fra Danko Perutina, fra Ante Bekavac, fra Josip Vlašić i fra Slaven Brekalo. Novoj provincijskoj upravi čestitamo. Neka bude s Božjim blagoslovom!

Kapitul je završen pjevanjem himna Tebe Boga hvalimo i Misom zahvalnicom, koju je predslavio mostarsko-duvanjski biskup mons. Petar Palić, koji je tijekom euharistije izgovorio sljedeću homiliju:

  1. Franjin subrat i životopisac Toma Čelanski piše: Prije svake svoje propovijedi najprije bi na sakupljene, kojima je imao tumačiti riječ Božju, zazvao mir govoreći: ‘Gospodin vam dao mir!’ (1Čel 23)

Upravo tu snagu i dar mira zazivam na sve vas! U prvom redu na Vas, izabrani provincijalni ministre fra Jozo, kao i na sve provincijske definitore i na svu braću Hercegovačke franjevačke provincije.

Tebi, fra Miro, zahvaljujem na svemu što si učinio ne samo kako bi izvršio poslanje koje ti je povjereno kao vizitatoru, nego i na tvom osobnom svjedočenju franjevačkog života u jednostavnosti, pristupačnosti i suradničke otvorenosti.

U ovu euharistiju želim uključiti, također, i zahvalu za služenje dosadašnjeg provincijalnog ministra fra Miljenka Šteke i cijele dosadašnje uprave provincije. Neka Gospodin nagradi sve trenutke njihova života u služenju Bogu, Crkvi, Redu i braći, nadahnjujući se na primjeru sv. Franje Asiškoga.

2. Današnja Božja Riječ osvjetljava poslanje sv. Franje, sv. Katarine Sienske, čiji spomendan danas slavimo, ali i poslanje i zadaću svih nas.

Prvi osjećaj koji se javlja kad uzmemo u ruke ove početne retke iz Ivanove poslanice jest oduševljenje zajednice pune života. To oduševljenje je odjek iskustva koje je promijenilo njihove živote. Kad je ovaj tekst napisan, prošlo je pedesetak godina otkako je Ivan vidio Isusa i živio s Njim, ali taj protek vremena nije umanjio snagu navještaja i početne oduševljenosti. I doista, naviještanjem Evanđelja ne činimo ništa drugo osim što produbljujemo tu svijest o milosti koja nam se nudi. I ta ista snaga dopire do nas u onom konkretnom „danas“ našega života, kako bi nas taj isti navještaj izazvao.

3. Životna povijest sv. Franje vam je dobro poznata. Riječi koje su privukle Franjino srce i njegov život su veoma jednostavne. Kako kaže sveti Bonaventura u životopisu sv. Franje, „kad je jednoga dana slušao misu o apostolima, pročitano je Evanđelje u kojem Krist učenicima, šaljući ih da propovijedaju, daje evanđeosko pravilo života: da, naime, nemaju zlata ili srebra, ni novaca u pojasu, ni putne torbe, ni dviju tunika, da ne nose ni obuće ni štapa.“ Čuvši te riječi sv. Franjo je uskliknuo: “To je ono što želim, to je ono za čim svim srcem žudim!”

Sveti Franjo je shvatio logiku evanđelja: ostaviti znači zapravo posjedovati, odreći se znači primiti, umrijeti znači živjeti. Nadahnjuje li nas još uvijek logika Evanđelja? Papa Franjo često spominje izričaj „duhovna svjetovnost“. U jednoj je homiliji rekao:

„Što je ta svjetovnost koja je u stanju mrziti, uništiti Isusa i njegove učenike; štoviše, pokvariti ih i pokvariti Crkvu? To je prijedlog života, mondenost; to je kultura prolaznosti, kultura vanjskoga izgleda, uljepšavanja, kultura načela ‘danas da, sutra ne ili sutra da, danas ne’. Ta kultura ima površne vrijednosti. Riječ je o kulturi koja ne poznaje vjernost, jer se mijenja u skladu s prilikama, o svemu pregovara. To je svjetovna kultura, to je kultura svjetovnosti.“ (Papa Franjo, Homilija u Domu Svete Marte, 16. svibnja 2020.)

Vjerujem da su vam ovi dani protekli ne samo u administrativnim i tehničkim pitanjima i analizama potreba Provincije, iako je i to važno, nego da ste se okupili, kao što je ono nekoć Franjo braću okupljao kako bi zajedno „pili s izvora“ i kako bi, kroz radost zajedništva, jedni druge hrabrili u svetu življenju. Svaki naš odmak od izvora, Evanđelja Isusa Krista, sakramenata, Učiteljstva, odmak je od svjetlosti i hod u tami. Spasenje ne proizlazi iz filozofskog promišljanja, iz ideje, iz realizacije projekta već iz susreta s „onim što je bilo od početka”, s Riječju Života. To je ono što je odlučujuće i temeljno.

To „što je od početka” nije neka neodređena pojava, nego događaj koji su svjedoci dotaknuli, vidjeli i razumjeli. Glagoli „svjedočiti“ i „naviještati“ izražavaju sadašnjost zajednice, zapravo svih nas, čija zadaća nije više gledanje i dodirivanje rukama, nego vjerno naviještanje i življenje od onoga što je viđeno očima i dodirnuto rukama. I u svemu tome je važno upravo to iskustvo zajedništva, koje sadrži „mnoštvo glasova“ navještaja i omogućuje nam da dođemo do izvora. To „mnoštvo“ je Crkva, ekklesia (ἐκκλησία), od Boga pozvana zajednica, koja se ostvaruje upravo u suodnosu između osoba.

4. Draga braćo redovnici franjevci! Biskup nema od vas velika očekivanja. Ima samo jedno: budite vjerni, zauzeti i odgovorni sinovi svetoga Franje! A ako to osjećate kao težinu i nešto veoma zahtjevno, Isus nam u današnjem Evanđelju nudi način i ponovno svoju logiku, koja ponekad odudara od naše.

„Uzmite jaram moj na sebe i učite se od mene!“ (Mt 11,29)

Postoje dva načina razumijevanja ovoga Isusova zahtjeva. ‘Jaram’ zamišljamo kao vrlo težak, čak i bolan komad drveta položen na ramena vola. Ali, zbog jarma, vol lakše može povući težinu kola za sobom. To je teret koji je i pomoć. U tom smislu možemo zamisliti Isusa kako nam za vrat veže teški teret moralnog i duhovnog savršenstva i odlazi. I istina je da je potreban trud da se bude kršćanin i Isus tu činjenicu ne krije. Potreban je i trud da se bude dobar franjevac, dobar svećenik, dobar otac obitelji. Prosječnih imamo napretek.

Isusove riječi često se na prvi pogled čine vrlo teškima. Ipak, zapravo, kad jednom shvatimo, znamo da ne može biti drugog načina života u istinskoj slobodi i miru.

Postoji još jedan način razumijevanja slike jarma. Zamislimo to kao dvostruki jaram, gdje dva vola mogu bolje raditi zajedno. U tom smislu postajemo Isusov subrat u jarmu, stupajući u jaram koji on već nosi. Ovdje zamišljamo Isusa u jarmu uz sebe, kako prebacuje težinu na svoja ramena. ‘Uzmi moj jaram’ postaje zapravo ‘Podijeli moj jaram’. Gdje mi idemo, on ide s nama, vuče s nama i čini nam sve lakšim. To je ono što znači preuzeti Kristov jaram – nastojati živjeti puninu zahtjeva zakona. Ali to nikada ne trebamo činiti sami. To znači dopustiti Kristu da stane u jaram uz nas, dopustiti mu da preuzme veći dio tereta. Kristov jaram je lak jer u srcu kršćanskog nasljedovanja ne nalazimo zakon, nego osobu, osobu koja je ‘krotka i ponizna srca’, osobu koja nas voli i nosi naš teret.

Obje slike obuhvaćaju dio onoga što znači surađivati ​​s milošću u kršćanskom životu. Pozvani smo biti s Isusom cijelim putem, prihvaćajući njegovu životnu viziju, njegova mjerila, njegove vrijednosti – bezuvjetno. To zahtijeva jednostavnost i otvorenost djece, a ne intelektualnu sofisticiranost, to zahtjeva malenost, a ne veliku mudrost i umnost. Prepoznajete li u ovome sv. Franju, sv. Katarinu, sv. Majku Tereziju i tolike druge Božje ljude? Prepoznajete li sebe?

Prihvaćanje Isusa do kraja nije zamišljeno kao teret, već kao izvor utjehe, mira, oslobođenja i radosti.

Daj nam, uskrsli Gospodine, po zagovoru sv. Franje i sv. Katarine svoj mir! Amen!