29. studenoga 2022.

Euharistijsko slavlje na završetku XIV. nacionalnog marijansko-mariološkog kongresa

„Boga se ne susreće i ne pronalazi u sjajnom, moćnom, senzacionalnom, nego u malom i neznatnom.“

 

Euharistijskim slavljem u Međugorju kojem je u subotu, 8. listopada 2022., predsjedao mons. Petar Palić, mostarsko-duvanjski biskup i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski završen je 14. Mariološko-marijanski nacionalni kongres.

Na euharistijskom slavlju su uz biskupa Palića bili mons. Aldo Cavalli, apostolski vizitator za župu Međugorje, mons. Vlado Košić, sisački biskup, p. Stefano Cecchin, predsjednik Papinske međunarodne marijanske akademije, prof. dr. Josip Šimunović, dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, prof. dr. Ivan Karlić, predstojnik Hrvatskog mariološkog instituta Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i drugi svećenici.

Biskup Petar je na početku pozdravio sve okupljene vjernike, sudionike ovog kongresa, časne sestre redovnice – medicinske sestre koje također imaju seminar u Međugorju ovih dana kao i apostolskog vizitatora s posebnom ulogom za župu Međugorje nadbiskupa Aldu Cavallija, sisačkog biskupa Vladu Košića i druge svećenike.

Na kraju euharistijskoga slavlju međugorski župnik fra Zvonimir Pavičić zahvalio je biskupu Petru na predsjedanju euharistijskim slavljem i pozdravio je i zahvalio nazočnim biskupima i svećenicima.

Euharistijskom slavlju prethodila je završna diskusija i zahvalna riječ prof. dr. Ivana Karlića, predstojnika Hrvatskog mariološkog instituta Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, koju je uputio svim sudionicima kongresa, zahvalivši na osobiti način p. Stefanu Cecchinu, predsjedniku Papinske međunarodne marijanske akademije i prof. dr. s. Valeriji Kovač, predsjednici Programskog odbora i tajnici HMI.

Homiliju biskupa Petra prenosimo u cijelosti:

Draga braćo u biskupskoj službi, poštovana braćo svećenici, poštovane sestre redovnice, draga braćo i sestre!

Otvorimo, poput Marije, svoje srce večeras Riječi Božjoj da se rodi u našem životu i da nas Duh Sveti pouči kako živjeti po Riječi koju smo čuli.

U prvom čitanju iz Knjige o kraljevima čuli smo o čudesnom ozdravljenju Naamana Sirca. Naaman je ugledan čovjek u kraljevstvu, drugi čovjek po moći. Puno je pobjeda izvojevano po njegovim vodstvom. I odjednom vijest o njegovoj bolesti, vijest o gubi odjekuje poput bombe. Čini se da su mu dani odbrojani i čudna je to sudbina za cijelu zemlju. Ovaj je čovjek veoma važan, mora opet ozdraviti, pa kako bilo.

Tko to od nas ne bi mogao razumjeti Naamana? Kad se poput njega nađemo u čudnim situacijama i kad svijet prijeti da će se srušiti na nas, mogli bismo, također, željeti da Bog stvarno intervenira; da nam On moćnim vidljivim znakovima prokrči putove, da tako djeluje da ne samo mi, nego i svi ljudi kristalno jasno i bez sumnje prepoznaju da je on Bog koji čini čuda. Tumor koji odjednom nestane, bračna kriza koja nestane u zraku, ratno stanje iz kojega odjednom poleti golub mira. E to je to što nam treba.

Međutim, nije to baš tako. Bog nije obični pružatelj usluga i njegovo kraljevstvo nije uslužna tvrtka. On veoma rijetko poseže za fantastičnim senzacijama da bi nam pomogao. Umjesto toga, On nas upućuje na neprimjetno, mogli bismo reći: na smješno. Po Elizeju Naamanu poručuje: „Idi, operi se sedam puta u Jordanu i ozdravit ćeš, postat ćeš čist.“ Naaman je u pravu, jer je ovaj prijedlog krajnje apsurdan. Zato mu je potrebna riječ uvjeravanja i sluge su ga natjerale da učini upravo ovu apsurdnu stvar. Učiniti ono što kaže Elizej, Božji čovjek i tek tako ozdraviti.

Braćo i sestre, Bog se tako uvijek iznova očituje. Boga se ne susreće i ne pronalazi u sjajnom, moćnom, senzacionalnom. On nas upućuje na ono što je po našim ljudskim mjerilima malo i neznatno, kako bismo ga tamo upravo mogli pronaći i kako bi nam pokazao da je tu. Upućuje nas na jaslice u Betlehemu, gdje se ništa spektakularno ne vidi i gdje Njegov Sin u najdubljoj poniznosti započinje put našega spasenja. On nas upućuje na križ na Golgoti, gdje svi, koji promatraju taj prizor, mogu samo mahati glavama i gdje se ipak žrtvuje Jaganjac Božji za grijehe svega svijeta. Bog nam nije najbliži u senzaciji, nego u smrti svoga Sina. Neupadljivije i neugodnije ne može biti, a upravo u takvim okolnostima vidimo velikoga Boga. I upravo ondje njegova moć postaje učinkovita. Svijet doduše vidi samo neuspjeh i izdaju, ali u tom trenutku Bog zapravo svladava sile tame i pobjeđuje.

Draga braćo i sestre, nitko od nas ne traži da se okupamo sedam puta u rijeci Jordanu. Međutim, nije li slično ovome kad uskrsli Krist kaže: “Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se”? (Mk 16,16)

Kad ljudi teže za velikim stvarima, kad možda želimo doživjeti snažno iskustvo obraćenja, kad drugima želimo svjedočiti o fantastičnom doživljaju Boga, onda nas Isus upućuje ni na što drugo, nego na šaku vode. Ali, u toj šaci vode on stavlja svoju moć. U toj vodi Isus povezuje svoju božansku svemoć s našim spasenjem – spasit će se!

Znamo da i mi kršćani sami vrtimo glavom oko sakramenta krštenja. Ali, Boga nalazimo u malim stvarima, koje su s njim povezane, kao što je to u vodi krštenja. I iako mi to ne razumijemo, ipak je to snagom Kristove riječi milosna voda života i kupka novoga rođenja. Sve primamo kao milost, kao dar.

U euharistiji: to je komad kruha i gutljaj vina i jednostavna potvrda: „Ovo je moje tijelo; ovo je moja krv koja se za vas prolijeva na otpuštenje grijeha.“ To su sredstva kojima nas Bog spašava. I to razumije onaj tko želi. Naaman očito to nije shvatio.

Međutim, kao i kod Naamana, sve je u tome da činimo ono što Bog kaže. To nam i Marija poručuje u događaju svadbe u Kani Galilejskoj: „Što god vam rekne, učinite!“ (Iv 2,5)

Samo tada možemo doživjeti Božja čuda. Tek tada ćemo primiti njegovu moć, koja nas diže u našim životnim usponima i padovima. Tek tada ćemo na kraju, kao Naaman, shvatiti da smo stvarno zdravi i čisti. U sakramentu pomirenja, trenutku iskustva obilne Božje milosti i ljubavi, razumijemo da nam je grijeh izbrisan, da je naša prljavština uklonjena, da malaksala srca i naš duh ponovno mogu disati. Bez obzira na Naamanovu tvrdoglavost, na njegovu sumnju, on nam postaje uzor: on čini ono što Bog kaže i biva izliječen Božjom snagom u vodama Jordana.

Iako se čini da je glavna stvar za Naamana i sav aramejski narod ozdravljenje, u konačnici to uopće nije bitno. Veću važnost ima činjenica da to ozdravljenje dolazi po izraelskoj ropkinji i po poniznom proroku Elizeju, po kojima je Naaman Sirac doveden na pravi put. I stoga Naaman može reći: „Evo, sad znam da nema Boga na svoj zemlji osim u Izraelu.“ Iako kasnije u životu Naaman neće biti pošteđen izazova, Božja utjeha ga prati u njegovu životu.

U Evanđelju smo čuli o ozdravljenju deset gubavaca, od kojih jedino Samarijanac dolazi zahvaliti. Sva su ova desetorica bili dvostruko rubni, odnosno isključeni iz svekolikog života: najprije jer su gubavci, a zatim jer su Samarijanci i nisu baštinici Božjih obećanja i Božjega spasenja.

Sveti Luka nam sugerira da iskustvo života na rubu rađa dubljom zahvalnošću.

Isus svakoga od nas jasno primjećuje, voli nas i poziva nas na puninu života, bez obzira koliko nas drugi smatrali nevidljivima i neugodnima.

I u nama samima postoje skrivena granična područja gdje najmanje želimo biti viđeni i gdje najviše trebamo biti ozdravljeni. Isusu, koji se ne boji granica, ne smeta susresti nas upravo na tim mjestima, a možda ćemo, prepoznajući ga ondje, pronaći u sebi novi izljev zahvalne ljubavi koja čini dobro.

Ozdraviti možemo, jedino ako vjerujemo i ljubimo. Amen.