5. listopada 2022.

HOMILIJA 150. obljetnica obnove župe (1871. – 2021.)

Homilija

150 obljetnica obnove župe

(1871. – 2021.)

Drinovci, 1. kolovoza 2021.

 

 

Draga braćo svećenici,

poštovane sestre redovnice,

braćo i sestre, Kristovi vjernici laici!

 

 

  1. Latinska izreka kaže: Povijest je učiteljica života! Nas danas ovdje okuplja spomen na 150. obljetnicu ove župne zajednice i druge obljetnice, koje ste vi, vjernici ove župe zajedno s vašim župnikom htjeli povezati. Ovom euharistijom Bogu želimo zahvaliti za sve njegove darove, osobito one darove koje nam dijeli u ovoj župnoj zajednici. Slaviti jubilej ne znači toliko priređivati velike događaje i manifestacije, kolikogod i one bile povezane s proslavom jubileja, nego, nadahnjujući se mislima sv. Ivana Pavla II., slaviti jubilej znači prije svega obratiti se.

I za nas danas ovdje okupljene, slaviti ovaj jubilej znači moliti Gospodina da nam udijeli dar obraćenja, međusobnog opraštanja, zajedništva, mira u našim srcima i u našim zajednicama. Upravo iz ovog dubokog i temeljnog značenja slavlja jubileja i obljetnica, naše misli i molitve danas obuhvaćaju sve osobe i događaje iz prošlosti ove župne zajednice: sve svećenike, redovnike i redovnice, sve vjernike laike, župljane ove župe i druge koji su svojom svetošću, svojom žrtvom, svojom darežljivošću, svojim svijetlim primjerom hranili i obogaćivali život ove župe. Za sve njih Bogu zahvaljujemo u ovoj euharistiji.

 

  1. Što je to župa? Zašto je za život vjernika važna župna zajednica?

Kad crkveni dokumenti govore o otajstvu Crkve, onda govore o njegovom najdubljem značenju. Crkva je jedna. To njezino jedinstvo jest i zajedništvo. Jedinstvo ne isključuje raznolikost, nego je pretpostavlja kao njezinu nutarnju dimenziju. Jedinstvo Crkve postiže se svakodnevno u zajedništvu biskupa s Papom, u zajedništvu svećenika i vjernika s biskupom, u okupljanju mnogih mjesnih crkava u jednu i sveopću Kristovu Crkvu. Ove su riječi zapravo srce promišljanja crkvenih dokumenata o crkvenosti i nutarnjoj stvarnosti crkvenoga života.

Drugi Vatikanski sabor je donio definiciju župe, koja je ušla i u Zakonik kanonskoga prava (kan. 515, 1). Najsažetije rečeno, „župa je određena zajednica vjernika trajno ustanovljena u partikularnoj Crkvi, za koju je pastirska briga, pod vlašću dijecezanskoga biskupa, povjerena župniku kao njezinu vlastitom pastiru.“

Prema crkvenom nauku i koncilskim tekstovima, zaključujemo da je samo partikularna Crkva, odnosno biskupija „Crkva“ u punom smislu. Župa je tako podređena biskupiji, iako je njezin život jasan u kontekstu vlastite mjesne Crkve i ujedinjena je preko svojih pastira s biskupom (usp. SC 42; LG 26 i 28, CD 30). Tako dolazi do izražaja još jedno značenje župe o kojemu govore crkveni dokumenti: župa je “poput jedne stanice” biskupije, a vjernici su pozvani njegovati osjećaj za biskupiju i biti uvijek spremani da na poziv svojega pastira posvete svoje snage biskupijskim inicijativama (usp. AA 10).

 

  1. Božja Riječ, euharistija i djelatna ljubav – caritas čine zajednicu.

Današnja Božja riječ iz Staroga Zavjeta govori nam o zajednici Izraelskog naroda. Prvo što nam u oči upada jest mrmljanje Izraelskog naroda. Ovo je treće mrmljanje Izraelaca na putu u obećanu zemlju. Prvo se dogodilo u Pi-hahirotu, kada su uočili da im je faraonova vojska za petama (Izlazak 14, 11-12); drugo je bilo u Mari, kad nisu mogli piti vodu za piće koja je bila gorka – na hebrejskom „marah“ (Izlazak 15,24); treće mrmljanje, o kojemu slušamo danas, u pustinji, koje nije izazvano nikakvim posebnim događajem, osim ako se nije radilo o potrošenim zalihama žita koje su dovezene iz Egipta. Ali čini se da su rezultat općeg nezadovoljstva bili uvjeti života u pustinji s nejasnom budućnošću pred njima. Kako čovjekovo srce treba puno da bi bilo zadovoljno, ali čini se da ni tada „posve zadovoljno nije“, kako kaže pjesnik, a kako treba veoma malo da bi pokazalo nezadovoljstvo i mrmljanje.

Braćo i sestre, nevjera ima kratko pamćenje. Crveno more se zaboravi za mjesec dana. Izraelci su mogli udarati po bubnjevima i pjevati svoju pjesmu hvale, ali nisu mogli vjerovati da se njihova trenutna glad može utažiti. Nezadovoljstvo ima plitko pamćenje. Oni se žele vratiti loncima s mesom, od kojih im je još miris u nosnicama, a zaboravili su na gorki umak nevolje. Kad su bili u Egiptu, vrištali su o svom ugnjetavanju i bili su spremni za slobodu odreći se svega; kad su dobili slobodu, spremni su ponovno staviti vrat u jaram, samo ako im se napuni želudac. Ali, neka onaj koji nema sličan grijeh prvi baci kamen na ove Izraelce koji mrmljaju.

Potrebno nam je obraćenje. Sveti Pavao kako smo čuli kaže vjernicima u Efezu: „Ne živite više kao što pogani žive – u ispraznosti pameti njihove.“ Potrebno nam je odložiti staroga čovjeka i obući novoga.

Naš Bog nije bezosjećajni Bog, koji je gluh na molitve i potrebe naroda i pojedinaca. „Učinit ću da vam daždi kruh s neba“, Božje je ispunjeno obećanje.

Stoga, recimo danas u poniznosti svoga srca: Bože, hvala ti za izobilje života, ali i za kušnje na životnom putu. I pomozi nam da se uvijek držimo tvojih zapovijedi i ne udaljimo od tebe.

 

  1. Čudesni kruh u pustinji bio je samo slika i predznak onoga što će Isus Krist učiniti. Isus će, kako smo čuli u današnjem Evanđelju, mnoštvu, koje i od njega traži znak, reći ne samo da on daje kruh, nego je on sȃm kruh života, za sve ljudske duše i da je to više od svega onoga što je bila mana tijelima one mrtve generacije Izraelaca.

Kao zajednica vjernika i mi se u svojim župama okupljamo oko Uskrsloga Krista i slavimo euharistiju, gozbu na kojoj nas Krist hrani. Euharistija, kruh koji blagujemo, ne hrani samo naš tjelesni život, nego i onaj duhovni, koji nikada ne umire.

Kad je Bog poslao manu s neba u pustinji, Izraelac bi izgladnio, iako bi mana ležala po cijelom taboru, da nije izašao i osigurao svoj dio. Isus u euharistiji, kruhu života i nama danas nudi hranu za vječnost. I mi smo pozvani, poput Izraelaca, izaći iz svojih domova, doći u Božji dom i blagovati kruh vječnoga života, kako bismo nahranjeni tim kruhom skupili snagu za naš hod prema obećanoj zemlji, vječnom zajedništvu s Bogom.

Pravi i istinski vjernik ne može živjeti svoj autentični kršćanski život bez nedjeljne euharistije, bez blagovanja toga kruha koji daje život. Svi suprotni argumenti i razlozi jeftini su izgovori naše vjerničke nezrelosti.

 

  1. Vjerodostojnost i pravo lice vjernika i župne zajednice jest djelotvorna ljubav, odnosno caritas. Nahranjeni Božjom Riječju i euharistijom, vjernik ne zatvara svoje srce u sebično posjedovanje, nego spremno kreće ususret potrebama drugih ljudi. Nisu te potrebe uvijek materijalne prirode. Veća je potreba naše braće i sestara ponekad za blagim pogledom, ohrabrujućom riječi, razumijevanjem, oproštenjem.

 

Dok zahvaljujemo, zamolimo Gospodina da ova župna zajednica u budućnosti, ali i sve naše župne zajednice u našoj biskupiji budu mjesta gdje se ljudi međusobno susreću i gdje susreću Krista i da u pustinji našega vremena budu mjesta koja će nuditi živu vodu. Amen!