11. veljače 2025.

Homilija biskupa Petra prigodom 80. obljetnice ubojstva hercegovačkih franjevaca

Homiliju prenosimo u cijelosti.

Poštovani biskupe Mladene,
Oče provincijale fra Jozo i oci provincijali drugih provincija,
braćo svećenici, sestre redovnice,
draga braćo i sestre!

1. Danas nas ovdje na Brigu okuplja spomen na braću franjevce koji su iz ljubavi prema Isusu Kristu i prema Katoličkoj crkvi dali svoje živote. Ubijeni su iz mržnje prema vjeri.
Iako se u prvom redu sjećamo franjevaca ubijenih ovdje na današnji dan, njih dvanaestorice, zatim ostalih 54 franjevaca, sve njih ubrajamo u broj od 160 katoličkih svećenika, inkardiniranih u jednu od biskupija ili redovničkih zajednica u Bosni i Hercegovini, te jednog njemačkog vojnog kapelana koji su stradali kao izravna ili neizravna žrtva ratnih događanja i poratnih komunističkih progna od 1941. do 1952. godine. U ovu brojku nisu uključeni svećenički i redovnički kandidati, ni sestre redovnice, a uključeni su, također, oni koji su poginuli i umrli u zatvorima i koncentracionim logorima ili umrli od bolesti i posljedica mučenja u tim kazamatima. Kad se gubici svih pojedinih zajednica usporede s ukupnim brojem članova, koje su te iste zajednice bez ovih gubitaka mogle imati 1945. godine, onda je Banjalučka biskupija izgubila čak 41,93% svojih svećenika, Mostarsko-duvanjska i Trebinjsko-mrkanska biskupija 40%, Hercegovačka franjevačka provincija 36,77%, Franjevačka provincija Bosne srebrene 24,47%, Sarajevska nadbiskupija 21,95% i Trapisti 5%.
(U potrazi za svecima među žrtvama Drugoga svjetskog rata i poraća u Bosni i Hercegovini, u: https://www.ktabkbih.net/hr/izdvajamo/u-potrazi-za-svecima-meu-zrtvama-drugoga-svjetskog-rata-i-poraa-u-bosni-i-hercegovini/32842, pristupljeno 4. veljače 2025.)
Ovom broju svećenika i redovnika pridružujemo i brojne Kristove vjernike laike, koji su, također, proganjani ili ubijeni za vrijeme komunističkog sustava, a jedini je razlog bio što su bili članovi Katoličke crkve i hrvatskoga naroda.
Zanimljivo je da od europskih gradova jedino Ljubljana i Zagreb nemaju spomenik žrtvama komunizma, a niti naš glavni grad. Dodatnu bol stvara i činjenica da nikada nitko nije odgovarao ni za jedan od ovih nasilnih zločina komunističkoga režima.

2. „Proklet čovjek koji se uzda u čovjeka… Blagoslovljen čovjek koji se uzdaje u Jahvu i kome je Jahve uzdanje“ (usp. Jer 17, 5.7) reći će sâm Bog po ustima proroka Jeremije.
Stoga i mi danas, okupljeni oko Gospodinova stola ljubavi, posežemo za Božjom Riječju i u njoj tražimo i nalazimo utjehu i životni putokaz kao što smo to činili svih ovih 80 godina.

 

Pisac poslanice Hebrejima uz poticaj na bratoljublje, gostoljublje, dostojanstven bračni život, siromaštvo i jednostavnost, nama, u ovoj prigodi okupljenima, jasno poručuje: „Spominjite se svojih glavara koji su vam navješćivali riječ Božju: promatrajući kraj njihova života, nasljedujte njihovu vjeru. Isus Krist jučer i danas isti je – i uvijeke“ (Heb 13, 8)
Mi se danas spominjemo ubijenih svećenika koji su navješćivali Riječ Božju. Tu plejadu Kristovih svjedoka predvodi „najsvjetliji lik Crkve Božje u Hrvata“ blaženi Alojzije Stepinac, zatim Miroslav Bulešić, Drinske mučenice, posljednji proglašeni blaženici iz hrvatskoga naroda koji su bili žrtve istog komunističkog sustava fra Serafin Glasnović Kodić i don Anton Muzić, kao i posljednji proglašeni blaženik, doduše iz drugog povijesnog razdoblja, ali jednako tako mučenik fra Alojzije Palić. Promatramo kraj njihova života, koji izaziva strah. Nitko ne bi želio takav kraj. Međutim, oni su upravo po kraju svoga života postali najsličniji Kristu.
I stoga, ne žalimo i ne bunimo se protiv križa koji je morao ponijeti naš narod ne samo na ovim prostorima, ova biskupija, ova provincija, ova župa, kao i druge župe u našim biskupijama. Jer smo po tom križu bili ujedinjeni s onim križem koji je Krist nosio, a koji je vodio prema Uskrsu.
Potreban nam je križ u našem životu, braćo i sestre, jer bez križa, bez kajanja, nema izgleda za budućnost. Tamo gdje je križ zaboravljen, gdje se ne razumije potreba kajanja, prazna je sva priča o obraćenju. U konačnici, križ koji nosimo ovih 80 godina smislen je i potreban, jer nam čisti pogled, jer ne dopušta da žrtve padnu u zaborav, jer nas poziva na trajno zauzimanje za mir, pravdu, pravednost i istinu.
Današnji spomen i sjećanje na ubijene franjevce i ostale svećenike i vjernike laike za vrijeme i nakon II. svjetskog rata ne budi u nama mržnju, ne paralizira nas u oprostu, nego nas potiče da se sjetimo „starješina“, da učimo iz njihova primjera ljubavi prema Isusu Kristu, Crkvi i svom hrvatskom narodu.

3. Odakle dolazi radikalna smjelost i sloboda mučenika? Kako ljudi poput naših franjevaca i drugih svećenika, ali i vjernika laika pronalaze „ludu“ hrabrost da priznaju Krista pred vladarima i vlastima koji su apsolutno naumili, ne samo eliminirati njihove živote, već i potpuno iskorijeniti Evanđelje i Crkvu Kristovu?
Kad do toga dođe, jedini mogući odgovor je Ljubav. Mučenici se napajaju Ljubavlju. I ta ljubav nije neki nejasan osjećaj ili topla emocija. Božja ljubav nije apstraktna ideja. Božja ljubav je osoba! Duha Svetoga, zajedništvo ljubavi koje postoji između Oca i Sina oduvijek, Bog ulijeva u nas. To je ista Ljubav koja je ispunila mučenike! To je izvor njihovog samopouzdanja i mira pred sigurnom smrću. I to je isti Duh Sveti, ista Ljubav koja je izlivena i u naša srca. O Ljubavi svjedoči i današnje Evanđelje.
Današnji odlomak, smješten nakon slanja Dvanaestorice, ukazuje na sudbinu Kristovih svjedoka, onih koji su poslani. Na grčkom se svjedok naziva “mučenik”.
Smrt Ivana Krstitelja predstavlja uvod u Isusovu smrt i smrt svih onih koji će biti poslani. Razlika između prirodne smrti i mučeništva je u tome što je prva kraj, a druga je svrha života. Mučenik zapravo svjedoči ljubav koja je početak života.
Sastojci Herodove gozbe su bogatstvo, moć, ponos, lažna čast, požuda, intrige, ogorčenost i nepravda i, konačno, jezivo jelo odsječene glave. Svjetska povijest nije ništa drugo nego varijacija Heroda i njihovih otrovnih jela i ne samo kroz sustave nacizma, fašizma i komunizma, nego i u svim okolnostima gdje se gazi sloboda i ljudsko dostojanstvo.
Isusova gozba, s druge strane, ima jednostavan miris kruha, ljubavi koja se daje i klija u dijeljenju i bratstvu. Onaj koji se hrani na Isusovoj gozbi, ne može nego svjedočiti ljubav do posljednjeg daha svoga života, jer zna da ljubav pobjeđuje smrt.

4. Republika Estonija ima svoj institut za povijesno pamćenje u sklopu kojega od 2018. godine ima Memorijalni centar za žrtve komunizma. Ova Baltička država podigla je zanimljiv spomenik žrtvama komunističkog režima. Posjetitelj se kreće između dva zida, na kojima su imena žrtava, s datumom rođenja i smrti. Prolaz između dugih zidova izaziva nelagodu i strah, ali nadu pruža uzdignuti pogled, jer pogled prema nebu nije zaklonjen. To je pogled nade.
U Jubilarnoj smo godini kao hodočasnici nade. Naša je nada besmrtna, jer je njezino ime: Isus Krist. On je taj koji daje smisao svakom životu i On je pobijedio smrt.
Dok se danas spominjemo ubijenih franjevaca, svih svećenika i laika, žrtava komunističkog režima, svoju molitvu upućujemo Onoj, koja razumije sve križeve, jer je sama stajala pod križem, da nam bude zagovornicom u našem svakodnevnom svjedočenju Isusove ljubavi.
Svjesni da će naš narod i Crkva imati budućnost samo ako narod moralno ojača, ako ostane priseban, ako se obitelji povećaju, ako u našem narodu vlada sloga i ljubav, molimo Mariju onim riječima koje s vjerom ovdje pjevamo:

Hrvatskome puku svome,
svijetom cijelim sto se kreće,
budi vazda štit i milost
budi pomoć naše sreće.

Blagoslovi sive krše,
čuvaj vjeru nam otaca
i svud neka sunce sjaje
naša mladost kud koraca!
Amen!

✠ Petar Palić, biskup