HOMILIJA XXIII. Redovnički dan u BiH
Međugorje, 4. rujna 2021.
Čitanja:
Izl 3, 1-6. 9-12
Evanđelje: Mk 10, 28-30
- Događaj Mojsijeva poziva i izabranja ima veliku važnost za cijelu povijest spasenja. U njoj Bog objavljuje svoju bit na dva načina.
Najprije, Bog se objavljuje u gorućem grmu, bolje rečeno kroz sjajni plamen usred grma, a očituje se kao živa sila. Plamteća vatra je doista najimpresivnija slika životne snage. Bog se daje spoznati kroz živi plamen, plamen drugačiji od svih ostalih, jer se ne troši, ne izgara.
Zatim, Bog se objavljuje i kao Bog koji je zainteresiran za ljude. On je onaj koji se zanima za osobe, koji im je blizu, koji traži ljude.
Nakon zanimljivog rođenja, još zanimljivijeg djetinjstva i izazovnog života na faraonovu dvoru, te nakon nesretnog događaja ubojstva, Mojsije bijegom u pustinju želi pobjeći daleko od svih, u bijegu od svoje prošlosti i svoje situacije želi miran život. Susret između Boga i Mojsija potaknut je s Božje strane čistom ljubavlju, a s Mojsijeve strane znatiželjom.
- „Hajde da priđem i promotrim ovaj veličanstveni prizor: zašto grm ne sagorijeva.“ (Izl 3, 3)
Braćo i sestre, božanski život je trajan i nepromjenjiv; trajan, a uvijek nov. Upravo tu trajnost i nepromjenjivost simbolizira grm koji ne sagorijeva.
Za razliku od grma koji ne sagorijeva, mi smo pozvani svojim trošenjem i izgaranjem za Boga, za Crkvu, za bližnje biti motiv da se drugi približi meni, mom načinu života, zajednici u kojoj živim. Svjedoci smo kako se na sve moguće načine trudimo oko novih duhovnih zvanja u biskupijama i u svojim zajednicama. Bog i danas zove, često i po nama. Mi smo svojim životom pozvani i poslani biti grm koji goreći za Boga izgara, zrno koje umire da bi donijelo plod. A što ako smo dogorjeli ili umrli prije smrti? Mnogo puta se, nažalost, čini kao da nema više vatre u nama, ostao je pepeo; pepeo naših evanđeoskih savjeta, pepeo našega zajedničkoga života oko kojega obilazimo i razmišljamo o jačini vatre koja je nekada gorjela i rezignirano promatramo svijet oko sebe. I onda nam se dogodi da poslušnost pretvaramo u samosažaljenje, da siromaštvo ublažavamo posjedovanjem, a čistoću kompenziramo navezanošću na osobe ili navezujući ih na sebe.
Ovaj današnji dan, ova euharistija, ova Božja Riječ koju slušamo poziv je svima nama da u sebi iznova čujemo glas koji je Mojsije čuo: „Ja sam Bog tvoga oca, Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev“ (Izl 3, 6)
Naš Bog, braćo i sestre, nije Mojsijev izum, ideja ili predodžba nekog čovjeka. On je Bog koji osjeća, koji čuje vapaj, Gospodar povijesti naših predaka i naše osobne. Naš Bog je Bog koji se utjelovio u Isusu iz Nazareta, koji i danas poziva na nasljedovanje, naviještanje Radosne vijesti spasenja i izgradnju Božjega kraljevstva.
- Susret Boga i Mojsija dogodio se dok je Mojsije pasao ovce svoga tasta Jitra. „Izuj obuću s nogu! Jer mjesto na kojem stojiš sveto je tlo.“ (Izl 3, 5-6) Za susret s čovjekom Bog ne bira posebna mjesta i okolnosti, niti izvanredne događaje. Tamo gdje stojiš svakoga dana, ono što podrazumijevaš svojom svakodnevicom, upravo je to tvoje sveto mjesto. Tu boravi Bog. Upravo te u tvojoj uobičajenosti ponovno pokreće, razdirući snažnijom i dubljom šutnjom onu dnevnu tišinu dugih sati ispaše tvojega stada.
„Tko sam ja da se uputim…?!“ Tko sam ja?! To je pitanje svih pitanja u svakom pozivu i pitanje je uvijek isto. I Božji odgovor je isti, s onim jedinstvenim naglaskom riječi koja je izgovorena svakome od pozvanih: „Ja ću biti s tobom!“ (Izl 3, 12) Slično će čuti i sv. Pavao, što može zazvučati i kao odbijenica: „Dosta ti je moja milost“ (2 Kor 12, 9).
Braćo i sestre, Božji život nije dostupan onima koji mu pristupaju ohološću i bahatošću, onima koji ne skidaju sandale svoje nutrine da bi Boga prepoznali Bogom. Samo zahvalna svijest da smo sinovi u Sinu (usp. Ef 1,5) otkriva nam Boga kao dobroga Oca i Oca koji se brine za mene, za tebe, za svakoga.
- Evanđeoski odlomak koji smo čuli nastavak je događaja Isusova susreta s bogatim mladićem. Mladić je odustao od hoda za Isusom, odlazi smrknut i žalostan, „jer imaše velik imetak.“ (Mk 10, 22)
Petar gleda Isusa i bojažljivo mu prilazi i pita ga jesu li i oni što su ostavili sve i pošli za njim na pravom putu. Kao da naslućuje da odgovor neće biti onakav kakav očekuje, a i mi od Isusa često očekujemo odgovore koji su prilagodljivi našem uhu i srcu. Isus poručuje da sama činjenica da slijedimo njegovu riječ otvara potpuno različite scenarije u našem životu. Ali, jedino ako se „sve ostavi“ moguće je primiti stostruko, ovdje doduše s progonstvima, a u budućem vijeku život vječni. I čini se da smo primili stostruko ovdje na zemlji, zar ne?! Pogledajmo i osvrnimo se oko sebe, na samostane i automobile, na prijatelje i one koji nas podržavaju u našem poslanju i unatoč svemu prepoznaju naše djelovanje. Međutim, poruka Isusovih riječi ne zahvaća samo plićak našega površnog shvaćanja. Ona ide dublje i dalje. Ostaviti sve znači ne biti vezan ni na što, ni na stvari, ni na osobe. I Petar će shvatiti da se mora odreći svog ponosa, svojih pretpostavki, svog naglog karaktera, ideje da bude savršen. To će shvatiti kad se iskuša u svoj svojoj slabosti i iz straha zanijekati da poznaje Isusa.
Isus od nas danas traži da napravimo malo više mjesta u svom srcu za njega i poruku njegovih riječi. Jedino se u tom slučaju sigurno nećemo izgubiti.
I nemojmo u sebi ubiti znatiželju. Ne za život drugih, nego za Boga, njegovu slavu i vječno zajedništvo s Njime.
Euharistija koju slavimo i koju blagujemo neka nam bude hranom na našem životnom putu i zalog vječnoga života. Amen.
✠ Petar Palić
mostarsko-duvanjski biskup
