22. lipnja 2024.

Križni put na brdu Hum u Mostaru

Na Veliki petak, 7. travnja, brojni vjernici iz mostarskih župa i okolice sudjelovali su na pobožnosti Križnoga puta na brdu Hum u Mostaru.
U pobožnosti je sudjelovao i mostarsko-duvanjski biskup i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski mons. Petar Palić sa svećenicima, redovnicima i redovnicama grada Mostara.
Postaje križnoga puta molili su i križ nosili vjernici mostarskih župa: Marija Majka Crkve-Katedrala, Sv. Ivan Apostol i Evanđelist – Centar-Zalik, Sv. Petar i Pavao, Sv. Matej Apostol i Evanđelist – Rudnik, Sv. Toma Apostol – Bijeli Brijeg, Sv. Marko i sv. Luka, Cim-Ilići, a njima su se pridružili i branitelji i pripadnici Oružanih snaga Bosne i Hercegovine.

Podno križa na Humu vjernicima se prije blagoslova prigodno obratio i biskup Petar čije riječi donosimo u nastavku:

Draga braćo i sestre!
Ako vam kažem da je danas petak, neću reći ništa novo. Svi to znate. Međutim, kršćani katolici danas obilježavaju Veliki petak, dan kad je Isus Krist umro na križu. Zar je smrt jednog čovjeka tako važna? Što ovu smrt čini tako značajnom? Što je u tome toliko značajno da je očito vrijedno odbaciti sve samo da bi se posvetilo smrti ovoga čovjeka? Njegovoj smrti na križu?
Svetopisamski izvještaj sv. Marka o Isusovoj smrti kaže:
„A o šestoj uri tama nasta po svoj zemlji sve do ure devete. O devetoj uri povika Isus iza glasa: »Eloi, Eloi lama sabahtani?« To znači: »Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?« Neki od nazočnih čuvši to govorahu: »Gle, Iliju zove.« A jedan otrča, natopi spužvu octom, natakne na trsku i pruži mu piti govoreći: »Pustite da vidimo hoće li doći Ilija da ga skine.« A Isus zavapi jakim glasom i izdahnu.“ (Mk 15,33-37).

Danas se spominjemo veoma čudne smrti, odnosno smrti pod izvanrednim okolnostima. Tak kad znamo kako je došlo do raspeća, razumijemo što je bilo tako neobično u Isusovoj smrti. Smrt na križu bila je strašno smaknuće. U starini se nisu mogle čuti strašnije riječi od ove tri: “Ideš na križ.” Jer razapinjanje je u to vrijeme bilo najokrutniji način umiranja. Presuda je izvršena odmah potom i to javno.
Živo tijelo koje još diše i osjeća, ali osuđeno na potpunu nemoć i nepokretnost. Raspeti se ne može izvijati od boli. Na podnevnoj žegi i u prašini rane se upale. To obično pojačava bol do te mjere da tijelo postaje ukočeno od boli. Velike boli unakaze lice. I s tim izobličenim licem umirući je izložen prolaznicima. Čak im je i njihov posljednji dom, zemlja, koju su svi uzimali zdravo za gotovo, bila uskraćena. Raspeti umire kao beskućnik u zraku.
Sada postaje razumljivo zašto u pristojnom rimskom društvu nije bilo prikladno spominjati temu raspeća. Smrt na križu bila je prljava i nepristojna smrt. Zato o tome ne  treba govoriti, to je bezobrazno, moglo bi pozliti nekoj od prisutnih dama. Bilo je sramotno čak i govoriti o križu. Ova smrt bila je rezervirana za razbojnike, drumske razbojnike i, prije svega, pobunjenike protiv Rimskog Carstva.
Stoga je neobično da evanđelja ne skrivaju tako sramotnu smrt. Naprotiv: čak je i naglašavaju. Naglašavaju da je način na koji je Isus umro važan za razumijevanje tko je On.

Isus tri sata bespomoćno visi na križu. Prisutni mu se nemilosrdno izruguju. A čini se da Bog ni da mali prst pomakne. Ali onda se događaju čudne stvari: u podne nastaje na tri sata tama po cijeloj zemlji. Onda se čuje krik: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ Nakon šest sati nesnosne boli, ovaj čovjek, koji je zapravo skoro mrtav, ima snage vikati na sav glas. Ali još čudnije: On moli. On moli starozavjetnu molitvenu pjesmu, Ps 22. Umjesto da se zadnjim snagama brani od okolnih podrugljivaca, on se ipak s povjerenjem obraća svom bogu. Tko je to? Tko je Isus koji nije ogorčen u takvoj situaciji krajnje muke? I očito se uopće ne želi braniti od svojih neprijatelja? Nije ogorčen ni na Boga, jer ga pouzdano naziva svojim Bogom. Iako ga je, čini se, Bog ostavio.

Činjenica da je Isus nepravedno umro na križu nije obična nesreća. Prije nego što je umro, više je puta rekao da će se upravo to dogoditi. Morat će mnogo pretrpjeti u Jeruzalemu i bit će ubijen. I na kraju je rekao: “Jer Sin čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge” (Mk 10,45).To je cilj njegova života, da umre u ime drugih. Krivo je optužen, krivo osuđen na smrt. A ipak je sve to svjesno preuzeo na sebe.
Bog nam u Bibliji govori da smo mi grješnici. Ali, Bog nas ne želi zauvijek izgubiti. Isus, Sin Božji, jedini nevin, pravedan i bez grijeha, preuzima na sebe našu sudbinu, plaća svojom krvlju cijenu našega otkupljenja.
Razumijemo li ovaj čin Božje ljubavi prema nama?
U toj masi koja izruguje Isusa nalazi se jedan čovjek, vojnik, časnik. Gleda što se oko njega zbiva i priznaje: „Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!“ (Mk 15,39)Ono što do tada nitko nije razumio, postaje jasno na križu. Isus je utjelovljeni Bog. U njemu je nevidljivi Bog postao vidljiv. U njemu sam Bog umire onom okrutnom smrću na križu da plati za naše grijehe. Ovdje na križu vidimo tko je zapravo Isus: pravi Bog koji ovdje na križu dokazuje: ljubim vas, svakog pojedinog.

Draga braćo i sestre!
Rimski satnik je onoga Velikoga petka započeo. Sada smo mi na redu. Sada smo mi pred Njim, ti i ja. Pred raspetim Sinom Božjim. Ne poziva te ni biskup, ni bilo koji drugi propovjednik. Čovjek na križu je taj koji zove i čeka tvoje opredjeljenje.
Nije slučajno što se kršćani danas, u petak, spominju Isusove smrti. Ovaj dan obilježava sjećanje na značajnu smrt koja odlučuje o životu svakoga od nas. Čovjek na križu ti doziva: Kojoj skupini pripadaš? Onima koji se rugaju ili onima koji se priznaju mojima? Razmislimo o tome, jer to će odlučiti o našem životu, sadašnjem, a još više onom budućem.

Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo tebe.
Jer si svojim svetim križem svijet otkupio.