5. listopada 2022.

Misa posvete ulja u mostarskoj katedrali

Misu posvete ulja u katedrali Marije Majke Crkve u Mostaru na Veliki četvrtak, 14. travnja 2022. predvodio je mostarsko-duvanjski biskup mons. Petar Palić.

Uz biskupa su koncelebrirali mons. Aldo Cavalli, apostolski vizitator s posebnom ulogom za župu Međugorje, don Nikola Menalo, generalni vikar biskupijâ, fra Miljenko Šteko, provincijal Hercegovačke franjevačke provincije, te dijecezanski i redovnički svećenici koji djeluju na području biskupije, koji su obnovili svoja svećenička obećanja.

Na misi je, uz nazočne vjernike, sudjelovala i skupina ministranata iz župa Mostarsko-duvanjske biskupije, koje je organizirao don Ivan Aničić, biskupijski povjerenik za ministrante, a posluživali su đakoni don Nikša Pavlović i fra Ivan Slišković.

Na misi je pjevao zbor pod vodstvom mo. don Dragana Filipovića.

Spomenimo da je biskup Petar dan prije, na Veliku srijedu, 13. travnja, slavio Misu posvete ulja u katedrali Rođenja Blažene Djevice Marije u Trebinju u zajedništvu sa svećenicima koji djeluju u Trebinjsko-mrkanskoj biskupiji.

Homiliju biskupa Petra na Misi posvete ulja u Mostaru donosimo u cijelosti:

Eccellenza mons. Aldo,

generalni vikaru,

poštovani oče Provincijale,

draga braćo svećenici i redovnici,

sestre redovnice,

draga braćo i sestre!

  1. Dok smo danas okupljeni na Misi posvete ulja u našoj mostarskoj katedrali, liturgija nam pruža priliku razmisliti o jednoj važnoj dimenziji naše vjere. Misa posvete ulja pomaže nam usredotočiti se na sakramentalni život Crkve, dok blagoslivljamo i posvećujemo ulja koja će se koristiti u slavlju sakramenata. Današnja nas liturgija i ovaj čin podsjećaju da Bog svakome od nas sakramentima priopćava božanski život.

Dakle, u središtu ove liturgije je blagoslov bolesničkog ulja, te posveta ulja krizme za velike sakramente koji dijele Duha Svetoga: krizmu, svećeničko ređenje i biskupsko ređenje. U sakramentima nas Gospodin dotiče kroz elemente stvaranja, a jedinstvo između stvaranja i otkupljenja postaje vidljivo. Sakramenti su izraz tjelesnosti naše vjere, koja obuhvaća cijelu osobu, tijelo, dušu i duh. Kruh i vino su plodovi zemlje i djelo ljudskih ruku. Gospodin ih je izabrao da po njima bude nazočan među nama. Ulje je simbol Duha Svetoga i ujedno nas upućuje na Krista: on se u Svetom Pismu spominje kao “Pomazanik”.

Naša današnja liturgija također ima posebno značenje, jer se usredotočuje na veliki dar svećeništva, a jednostavan obred pokazuje poseban odnos koji postoji između biskupa i njegovih svećenika, dok obnavljamo svoju predanost svećeničkoj službi i slavimo jedinstvo našeg prezbiterija. Ulja se posvećuju samo jedanput u liturgijskoj godini i to u ovom izvanrednom slavlju jedinstva svećenika i vjernika oko biskupa, dok se okupljamo kao vjernička zajednica iz cijele naše biskupije.

  1. Misa posvete ulja drži budnom našu svijest da je naše ministerijalno svećeništvo isklijalo i da se ostvaruje u krilu zajednice vjere, kojoj mi kao svećenici pripadamo. Nakon ove svete mise, ova će ulja biti odnesena u svaku župu kako bi se koristila u slavlju sakramenata, po kojima Isus može donijeti nama i cijeloj biskupiji ozdravljenje, pomirenje i mir.

Ulja također predstavljaju našu inicijaciju u život milosti i Crkvu, u krštenju i krizmi kao i posebno u posvećenju svetoga Reda. Ova nas ulja podsjećaju da je Crkva zajednica unutar koje shvaćamo kako je cijeli naš život obuhvaćen Božjom brigom punom ljubavi. Stoga nas i ova posveta ulja upućuje na to kako je naše temeljno jedinstvo unutar biskupije izgrađeno na sakramentalnom životu Crkve.

To je ono što nam treba u našim životima i u svijetu. Dok se suočavamo s krizama, problemima i izazovima života, na osobnoj, globalnoj i lokalnoj razini, ponekad možemo čak početi vjerovati da nam je Bog dalek. Međutim, to nikad nije tako. U sakramentalnom životu Crkve darovan nam je veliki dar, a u slavlju svakog sakramenta osjećamo da Bog nije daleko, nego je tu, blizu nas, u našim radostima i strahovima, u nemoćima i jakostima.

  1. Čitanja današnje liturgije usmjerena su na djelovanje pomazanja. U Starom zavjetu pomazanje je bilo znak uzimanja u Božju službu. Za nas kršćane, pomazanje nikada nije pitanje osobnog posjedovanja neke posebne zemaljske moći i statusa. Upravo suprotno. Oni koji su pomazani da po svetom Redu služe u Crkvi, oni koji su pozvani na bilo koju službu u Crkvi, ne mogu sebe više smatrati središnjim osobama svoje vlastite službe. Mi smo izabrani i uzeti za Božju službu. Naša služba nije nešto što proizlazi iz nas samih, većdolazi od našega pomazanja uljem Duha Svetoga. A opet, ne pomazujemo sami sebe, nego smo odabrani, izabrani, pomazani i poslani da u ime Crkve naviještamo silna djela Onoga koji nas je pozvao. Postajemo službenici Duha u mjeri u kojoj slijedimo Isusov put, kojega se u Velikom tjednu sjećamo kao onoga koji je sam sebe oplijenio i uzeo lik sluge.

U Evanđelju smo čuli Isusove riječi i djelovanje u sinagogi njegova vlastitog grada. Isus govori svojim slušateljima da se u Njemu ostvaruje proročanstvo o pomazaniku koji je trebao doći: on je Božji Pomazanik. On nije prorok ni od sebe ni za sebe. Sva su njegova djela u potpunosti u službi Očeva poslanja. On se ne drži jednakosti s Bogom; ne traži sebe, nego živi za Onoga koji ga je poslao.

  1. Draga braćo svećenici i redovnici, koji ste primili sveti red! Kao dionici Kristova svećeništva pozvani smo ugledati se na Isusa Krista. Naša je zadaća i poslanje biti potpuno i velikodušno u službi Boga, Crkve i naroda Božjega. U takvom opredjeljenju nema mjesta egoizmu, samodopadnosti ili samosažaljenju. Moramo biti otvoreni za sve dublji odnos s Isusom, koji moramo njegovati molitvom i sakramentima, posebice euharistijom i pomirenjem. Na taj način osiguravamo da se naša briga i naše služenje ne koncentrira na nas same, bivamo osposobljeni radosno se darovati u svojoj svećeničkoj službi i vodimo svoj narod prema punini života. Služeći svome Bogu i ljudima, koristimo sebi u produbljivanju svoga odnosa s Bogom, koji nam u Isusu iz Nazareta pokazuje kako se ljubi i kako se služi.

Slavlje Mise posvete ulja izravno je povezano s događajima kojih se prisjećamo u Velikom tjednu, u kojemu razmišljamo o Božjoj ljubavi prema nama, dok se prisjećamo muke i smrti Gospodina našega Isusa Krista. Središnje mjesto u tim događajima je izvještaj o Posljednjoj večeri, gdje Isus daje Crkvi sebe na dar u Euharistiji.

 

  1. Za nekoliko trenutaka liturgija će nas dovesti do obnove našeg potpunog predanja svećeničkoj službi. Draga braćo svećenici, danas se prisjećamo divnoga dara i povlastice koju imamo donoseći Krista svijetu. Molimo zajedno da rastemo u ljubavi prema Bogu, svome pozivu i ljudima kojima smo poslani služiti. Učinimo zajedno ovo slavlje pravim trenutkom obnove, gdje se otvaramo Duhu Svetomu koji oživljava našu vjeru i službu, kako bi se naš život i djelovanje obnovili.

Neka nas u svemu prati i zagovor Marije, Majke Crkve i Majke svećenika. Amen.