Draga braćo i sestre u Kristu!
1. Dok se okupljamo u ovoj našoj katedrali u ovoj posljednjoj večeri godine, na osmi i završni dan božićne osmine, nalazimo se na pragu. Iza nas je godina sa svim svojim radostima i žalostima, uspjesima i kušnjama. Pred nama se otvara nova godina, nepoznata i puna obećanja. A nad nama, oko nas i u nama, ako imamo oči da vidimo, sjaji svjetlo koje sveti Ivan naviješta u današnjem Evanđelju: „U njemu bijaše Život i Život bijaše ljudima svjetlo. Svjetlo svijetli u tami i tama ga ne obuze.“ Kako prikladan ulomak za ovaj trenutak! Dok stojimo između dvije godine, Crkva nam ne daje čitanje o završecima ili počecima, nego o vječnoj Riječi koja nema ni početka ni svršetka, koja „u početku bijaše kod Boga“, po kojoj „postade sve“.
Još smo uvijek u božićnoj osmini. Crkva slavi Božić osam dana jer jedno jutro nije dovoljno za takvo otajstvo. „Riječ tijelom postade i nastani se među nama.“ Beskonačni Bog postaje dijete. Stvoritelj ulazi u svoje stvorenje. Onaj kojemu ništa ne treba odlučuje biti ovisan o svemu. To je svjetlo koje je obasjavalo ovo božićno vrijeme i to je svjetlo koje nosimo u novu godinu.
2. Upravo zato i sveti Ivan u svojoj Poslanici može reći: „Djeco, posljednji je čas.“ Ne da bi nas uplašio, nego da bi nas podsjetio kako je svako vrijeme, pa i ovo naše, vrijeme odluke, vrijeme vjernosti ili udaljavanja od Krista. Ivan je realan. U Evanđelju i u Poslanici podsjeća nas da svjetlo ne nailazi uvijek na prihvaćanje: „Na svijetu bijaše, i svijet po njemu postade, ali svijet ga ne upozna.“ A u Poslanici dodaje bolnu istinu: „Izađoše od nas, ali nisu bili od nas.“ To je iskustvo svake Crkve i svakog vremena, da se može biti blizu svetoga, a ipak izgubiti unutarnju pripadnost; da se može poznavati jezik vjere, a udaljiti se od istine Krista.
Zato sveti Ivan stavlja naglasak na ono bitno: istinu. Antikrist nije samo neka buduća figura, nego svaki duh, svaka misao i svaki izbor koji želi Krista zamijeniti nečim drugim, ugodnijim, lakšim, prilagođenijim svijetu. No Ivan ne ostavlja zajednicu bez nade: „Vi imate Pomazanje od Svetoga.“ To pomazanje je Duh Sveti, dar koji nas čuva u istini i daje nam nutarnji osjet da prepoznamo svjetlo od tame, Krista od njegove krivotvorine.
3. Dok se okupljamo na ovoj misi zahvalnici, na posljednji dan godine, moramo se iskreno zapitati: kako smo tijekom ove godine primili Svjetlo? Je li Krist doista prebivao u našim domovima, obiteljima, na našem poslu, u našim odnosima? Ili smo, poput svijeta o kojem Ivan govori, propustili prepoznati ga čak i onda kada je bio pred nama? Možda je ova godina u vaš život donijela tamu: bolest, gubitak, razočaranje, narušene odnose, materijalne teškoće. Tama je stvarna. Ivan to ne poriče. Ali poslušajmo ponovno njegove riječi: „Svjetlo svijetli u tami i tama ga ne obuze.“ Tama ga nije obuzela. Koja god tama vas je pratila ove godine, Kristovo svjetlo jače je od nje. Riječ koja je stvorila svijet snažnija je od svakoga kaosa koji nas pokušava razoriti.
A evo i prekrasnog obećanja koje nam Ivan daje: „Onima koji ga primiše, podade moć da postanu djeca Božja.“ Ne samo sluge. Ne samo sljedbenici. Djeca Božja. To se događa kada primimo Svjetlo, bivamo preobraženi, rođeni „ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego od Boga“.
4. Dok se spremamo zakoračiti u novu godinu, Crkva od nas ne traži površne odluke koje ćemo napustiti već u veljači. Ona nas poziva da Krista primimo potpunije, da postanemo ono što već jesmo po daru: djeca Božja. To je jedina odluka koja doista vrijedi, dopustiti da Svjetlo snažnije zasja u našim životima. Kako to učiniti konkretno? Ivan nam daje odgovor: „Riječ tijelom postade i nastani se među nama, pun milosti i istine.“ Milost i istina, tako je Krist živio među nama i tako smo i mi pozvani živjeti u svijetu. Ne milost bez istine, koja se pretvara u praznu osjećajnost. Ne istina bez milosti, koja postaje tvrda osuda. Nego oboje zajedno, onako kako ih Krist utjelovljuje.
U nadolazećoj godini, u svojim obiteljima, na poslu, u ovoj zajednici – možemo li se obvezati živjeti s milošću i istinom? Govoriti istinu u ljubavi? Darivati milost bez kompromisa s onim što je ispravno i dobro? To znači primiti Riječ koja je „puna milosti i istine“.
I primijetimo kamo nas sve to vodi: „Od punine njegove svi mi primismo, milost na milost.“ Kršćanski život nije pitanje našega postignuća, nego primanja. Za nekoliko trenutaka pristupit ćemo ovom oltaru ne zato što smo nešto zaslužili, nego zato što nas Krist poziva da primimo. Euharistija koju ćemo slaviti savršeni je izraz toga: Bog se daruje nama, milost na milost, Riječ tijelom postala postaje naša hrana i piće.
5. Dragi prijatelji, dok večeras zahvaljujemo za godinu koja je prošla i spremamo se ući u novu, učinimo jednu jednostavnu, ali duboku odluku: primiti Svjetlo potpunije. Dopustiti Kristu, koji je prebivao među nama ovoga Božića, da nastavi prebivati u nama tijekom cijele nadolazeće godine. Postati potpunije ono na što smo pozvani, djeca Božja, rođena ne po našoj volji, nego po njegovoj milosti. Tama nije obuzela Svjetlo. Tama nikada neće obuzeti Svjetlo. A ako budemo uprli pogled u Krista, ako ga budemo primali u Riječi i sakramentu, i mi ćemo postati nositelji toga Svjetla svijetu koji ga očajnički treba.
Dok se večeras kalendar mijenja, zapamtimo ovo: Riječ koja bijaše u početku jest i Riječ koja će biti na svršetku. On je Alfa i Omega i u svojim rukama drži svaki trenutak našega života, prošli, sadašnji i budući. Primimo ga srcima punima zahvalnosti. Zahvalimo mu za vjernost u godini koja je iza nas. I s potpunim povjerenjem predajmo mu godinu koja je pred nama. Amen.
