29. studenoga 2022.

Proslava Dana Trebinjsko-mrkanske biskupije u Trebinju

Kao što je uobičajeno posljednjih godina, Trebinjsko-mrkanska biskupija proslavila je blagdan svoga zaštitnika svetog Mihovila u nedjelju prije kalendarske proslave blagdana, odnosno 25. rujna 2022. svečanim euharistijskim slavljem kojim je predsjedao mons. Petar Palić, mostarsko-duvanjski biskup i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski.

Na slavlju su uz biskupa sudjelovali generalni vikar don Nikola Menalo, biskupski vikar za Trebinjsko-mrkansku biskupiju i katedralni župnik u Trebinju don Ante Luburić, generalni vikar Dubrovačke biskupije don Ivica Pervan te svećenici koji djeluju na području Trebinjsko-mrkanske biskupije, kao i oni koji su podrijetlom iz ove Biskupije.

Na početku euharistijskoga slavlja biskup Petar je pozdravio sve nazočne svećenike, redovnice i na poseban način generalnog vikara Dubrovačke biskupije don Ivicu Pervana podsjetivši da su tijekom povijesti Dubrovačka i Trebinjsko-mrkanska biskupija bile veoma povezane.

Biskup Petar je kazao da je razlog današnjega okupljanja u Trebinju dvostruk. „Najprije želimo proslaviti Dan Trebinjsko-mrkanske biskupije, moleći zagovor našega nebeskog zaštitnika sv. Mihovila, arkanđela. Ove godine se na poseban način želimo spomenuti i prvog pisanog spomena Trebinjske biskupije koji datira iz 1022. godine, što ovu biskupiju čini najstarijom na području Bosne i Hercegovine, ali i jednu od starijih biskupija u Crkvi u Hrvata.“

Na misi su sudjelovali brojni vjernici iz župa Trebinjsko-mrkanske biskupije, kao i oni koji danas ne žive na području Biskupije, ali su svojom pripadnošću po rođenju ili ljubavlju povezani s njom.

Na kraju euharistijskog slavlja nazočnima se obratio don Ivica Pervan, generalni vikar Dubrovačke biskupije, prenoseći pozdrave dubrovačkog biskupa mons. Roka Glasnovića i Dubrovačke biskupije, čiji su biskupi i kapitularni vikari u jednom povijesnom razdoblju upravljali Trebinjsko-mrkanskom biskupijom.

Svima nazočnima riječi zahvale uputio je i don Ante Luburić, biskupski vikar za Trebinjsko-mrkansku biskupiju i katedralni župnik u Trebinju, zahvalivši svima na dolasku i potaknuvši sve nazočne da župu Trebinje i Trebinjsko-mrkansku biskupiju ne zaborave, nego da se uvijek rado vraćaju na svoje korijene.

Liturgijsko pjevanje predvodio je župni zbor iz Neuma, a kod oltara su posluživali ministranti iz iste župe dok je ceremonijama ravnao don Ivan Bijakšić.

 

Homiliju biskupa Petra donosimo u cijelosti:

 

Poštovani generalni i biskupski vikaru,

Poštovani generalni vikaru Dubrovačke biskupije,

Draga braćo svećenici

Poštovane sestre redovnice,

Draga braćo i sestre!

 

 

  1. Okupljeni smo u ovoj našoj trebinjskoj katedrali kako bismo Gospodinu zahvalili za sve njegove milosti koje, po zagovoru sv. Mihovila, izlijeva na sve nas. Danas Gospodinu na osobit način zahvaljujemo za postojanje ove naše Trebinjsko-mrkanske biskupije, koja je osnovana krajem 10. stoljeća, a čiji prvi siguran spomen postoji od prije 1000 godina, točnije 1022. godine.

Gospodinu na oltar prinosimo sve molitve, žrtve, patnje i milosti svih biskupa i upravitelja ove biskupije, kao i svih svećenika i vjernika koji su živjeli na ovom povijesno turbulentnom području.

Zagovor sv. Mihovila molimo za sve svećenike koji danas djeluju na području Trebinjsko-mrkanske biskupije, za sve svećenike koji su rođeni na području ove biskupije, kao i za sve vjernike koji ovdje žive ili potječu iz ove biskupije.

 

  1. Otvorimo svoje srce navještenoj Božjoj Riječi i pokušajmo u njoj promotriti svoju prošlost, otkrijmo značenje za sadašnjost i pronađimo snagu za budućnost.

Na ovom prostoru Trebinjsko-mrkanske biskupije koja kroz svoju povijest skupa sa svojim pastirima i vjernicima nije bila pošteđena ratnih stradanja i progona, riječi iz Knjige Otkrivenja o ratu zvuče stvarno, ali istovremeno i zastrašujuće. I kao da nam posljednjih mjeseci nije dosta vijesti i informacija o ratu, nego i u misi slušamo i govorimo o ratu.

Međutim, rat o kojemu govori Knjiga Otkrivenja nije rat koji ćemo voditi u fizičkom svijetu. To je rat drugačiji od svih koje smo ikada vidjeli, rat drugačiji od svih koje smo možda doživjeli. Zapravo, to je rat koji smo već doživjeli, ali nikada nismo dobili poziv za regrutaciju.

To je rat drugačiji od bilo kojeg drugog rata koji se vodio ili će se voditi u povijesti čovječanstva. Ta bitka nije bitka jednih protiv drugih, koliko god jedni druge gledali s prezirom ili neprijateljstvom. Sveti Pavao to najbolje kaže: „Jer nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništava, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnoga svijeta, protiv zlih duhova po nebesima.“ (Ef 6,12)

Razumijemo li što Pavao govori? Osoba koja vas stvarno iritira, ona osoba koja ne može oprostiti, osoba koja uvijek širi opake laži i glasine i tračeve, onaj član obitelji koji uvijek svima ide na živce, osoba koja te je zlostavljala, koja ti je lagala, koja te varala, onaj šef koji je zloban, supružnik koji se bori s ovisnostima i bijesom, djeca koja ne slušaju. Hoćemo li još nabrajati?

To je dio naše bitke. Zato naša bitka nije jedni protiv drugih, naša bitka je protiv sila zla koje stavljaju ta iskušenja, te misli, te želje ravno ispred nas, vodeći nas da djelujemo na jedan način, iako znamo da je to protiv onoga što vjerujemo.

Naša bitka je protiv sila zla. Nije protiv krvi i mesa, nego kako Pavao kaže, protiv vladara, vlasti, sila ovog mračnog svijeta. On govori o Sotoni, Đavlu, zlu, Luciferu ili kako god ga želimo zvati. Međutim, čini se da ovu temu borbe ne shvaćamo ozbiljno. I zato ne želimo govoriti o zlu. A kad govorimo ili je previše strašno ili se podsmjehujemo.

U ratu smo, duhovnom ratu, protiv neprijatelja kojemu knjiga Otkrivenja daje ime: Zmaj veliki, stara zmija, Đavao, Sotona, zavodnik svega svijeta. I on će učiniti sve što može da nas porazi. Ako ne znamo da smo u ratu, onda se ne možemo boriti! A ako se ne možemo ili ne želimo boriti u vlastitom ratu, kako onda možemo biti pobjednici? Onda sigurno gubimo bitku.

Kolikogod za nas bila strašna činjenica i spoznaja da smo u „duhovnom ratu“, odnosno boju, toliko je utješna činjenica da je sotona izgubio i bačen je s neba. I želi učiniti sve iz osvete onome tko ga je porazio. On zna da je Bog Onaj koji ima svu moć. I zato ratuje protiv svake osobe koja vjeruje da je Isus Krist Sin Božji.

Stoga nas današnja Božja Riječ poziva da otvorimo svoje duhovne oči, da slavljenjem sakramenata, molitvom, čitanjem i slušanjem Božje Riječi, euharistijom duhovno jačamo sebe, kako bismo bili spremni boriti se protiv svega onoga što nije Božje, a samim tim nije dostojno čovjeka.

 

  1. U današnjem Evanđelju, Isus nam opisuje dvojaku aktivnost anđela: “gledat ćete anđele Božje gdje uzlaze i silaze nad Sina Čovječjega”. Anđeli “uzlaze” kako bi služili Gospodinu i “silaze” kako bi služili nama u Božje ime. Ova dvostruka služba također je prisutna i liturgijskim molitvama danas, dok smo se obraćali Bogu i molili da nas anđeli „čuvaju u našem životu na zemlji (silazeći), dok Bogu u nebu uvijek stoje na službu (uzlazeći).“ Dok danas razmišljamo o tom dvostrukom djelovanju anđela, pozvani smo dopustiti im da nam pomognu naučiti kako uzlaziti s njima da bismo hvalili Boga i silaziti s njima da bismo služili drugima.

Arkanđeo Gabrijel je donio Zahariji i Mariji Božju riječ, Rafael je donio Tobiji Božju pratnju, Mihael, odnosno Mihovil donosi zaštitu Crkve. Njihova imena govore mnogo o tome kako nam žele služiti. Gabrijel označava Božju snagu i nastoji nas ojačati, kao što je ojačao bezgrešnu Djevicu Mariju, da se ne bojimo odgovoriti na Božji poziv. Rafael znači “Božji lijek” i nastoji nas izliječiti ne od fizičke katarakte kao što je to učinio starozavjetnom Tobitu, već od svega što nas sprječava da vidimo Boga i rastemo na njegovu sliku. Mihael znači “Tko je kao Bog?!” i nastoji nas obraniti od svakog zla koje nas čini različitima od Boga koji je, kako čitamo kod Izaije i ponavljamo u svakoj svetoj misi prije pretvorbe: „Svet, svet, svet.“ Svojim krštenjem ujedinjeni smo s Kristom u njegovom trostrukom identitetu proroka, svećenika i kralja, a arkanđeli nam pomažu u ovoj trostrukoj službi: Gabrijel nam pomaže da postanemo proroci poput Krista, Rafael nam pomaže da donesemo Božji lijek posebno kroz sakramente, a Mihael nam pomaže da vladamo služenjem, štiteći nas od načina na koji nam Zli nastoji pomoći da služimo njemu, a ne Bogu i drugima.

 

  1. Draga braćo i sestre! Najbolji način na koji nam Mihael, Gabrijel i Rafael pomažu da uđemo u njihovu pobjedu je upravo ovdje na misi, kada slušamo Božju riječ, u kojoj pozivamo njih i sve anđele da mole za milost, kao što smo to učinili u činu ispovijedi na početku moleći:

„Zato molim blaženu Mariju vazda Djevicu, sve anđele i svete, i vas braćo, da se molite za me Gospodinu, Bogu našemu.“ U njihovu pobjedu ulazimo blagujući euharistiju i hraneći se Kristovim tijelom i krvlju, koja je prolivena za otpuštanje naših grijeha i našeg dioništva sa Zlom. Euharistijom bivamo ojačani da idemo kao Gabrijeli koji navješćuju Riječ, u pratnji Rafaela i obranjeni od strane Mihovila.

Na misi i u euharistiji primamo Božju snagu, njegov lijek i njegovu zaštitu, da nam pomognu da vršimo vlastitu dvostruku službu, uzdižući se Bogu i spuštajući se da služimo drugima, kao što anđeli čine za nas. Amen.