3. prosinca 2022.

Sažetak sinodskoga procesa

SAŽETAK BISKUPSKE KONFERENCIJE BOSNE I HERCEGOVINE

Sinodskog procesa u biskupijama u Bosni i Hercegovini

Uvod

 

Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine pokriva granice države Bosne i Hercegovine i čine je četiri (nad)biskupije: Vrhbosanska ili Sarajevska nadbiskupija sa sjedištem u Sarajevu, Banjolučka biskupija sa sjedištem u Banjoj Luci, Mostarsko-duvanjska sa sjedištem u Mostaru i Trebinjsko-mrkanska biskupija kojoj je apostolski administrator dijecezanski biskup iz Mostara te Vojni ordinarijat u BiH. Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2013. godine, u Bosni i Hercegovini je živjelo 3.531.159 stanovnika od kojih 1.769.592 (50,1 %) Bošnjaka (muslimana), 1.086.733 (30,8 %) Srba (pravoslavnih), 544.780 (15,4 %) Hrvata (katolika) i 130.054 (3,7 %) ostalih koji ne pripadaju nijednom od tri konstitutivna naroda.  Kao posljedica rata, započetog 1991. i završenog krajem 1995. godine, Bosna i Hercegovina je država koja se, prema Općem okvirnom sporazumu za mir, sastoji od entiteta Federacije Bosne i Hercegovine (51% teritorije) i Republike Srpske (49% teritorije) i od Distrikta Brčko.  Federacija BiH se sastoji od deset kantona, a kantoni ne postoje u entitetu Republika Srpska. Tijekom rata stradale su sve biskupije u Bosni i Hercegovine. Posebno teške posljedice rata i poraća te nesređenog unutarnjeg stanja u BiH vidljive su u Sarajevskoj nadbiskupiji i u Banjolučkoj biskupiji, iz kojih je prognano ili izbjeglo više od polovine vjernika, te u Trebinjsko-mrkanskoj biskupiji. U Bosni i Hercegovini trenutno živi i djeluje ukupno 553 dijecezanska i redovnička svećenika te 480 redovnica raznih kongregacija. Politički i pravno nesređeno, zapravo nepravedno nametnuto stanje u našoj državi, bez ozbiljne nakane da se ono tijekom svih poratnih godina promijeni na bolje, jedna je od najvećih poteškoća za sve građane, a osobito za domaće Hrvate-katolike, pripadnike najmalobrojnijeg od tri konstitutivna naroda i jedan od glavnih razloga za odlazak iz zemlje brojnih mladih ljudi i mladih obitelji, a što – ujedno – rezultira i sve manjim natalitetom u zemlji.

  1. Sinodski hod u biskupijama u Bosni i Hercegovini

1.1. Zajednički poziv biskupa na sinodski hod

U svom priopćenju za javnost Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine je sa svog 81. redovitog zasjedanja održanog 13. i 14. srpnja 2021. u Banjoj Luci poručila: „Nakon što su upoznati s tijekom priprave i održavanja Prve Sinode Vrhbosanske nadbiskupije pod geslom: Sve obnoviti u Kristu (usp. Ef 1,10), biskupi su razmotrili smjernice Tajništva Sinode iz Rima kojima se želi ostvariti otvorena i iskrena razmjena između toga središnjeg tijela i partikularnih Crkava širom svijeta u sinodskom hodu. U skladu s tim smjernicama, u nedjelju, 17. listopada 2021. uključit će se i sve biskupijske zajednice u Bosni i Hercegovini u molitvenu pripravu za sljedeću Biskupsku sinodu koja će se održati u listopadu 2023. godine na temu: ‘Za sinodalnu Crkvu: zajedništvo, sudjelovanje i poslanje’.“. Biskupi su nakon toga gotovo sve svoje susrete posvetili temi sinodalnosti na razini Biskupske konferencije i na dijecezanskima razinama. Također se u svim biskupijama molilo za uspjeh sinodskog procesa.

1.2. Sinodski hod Banjolučke biskupije

Banjolučka biskupija je, zajedno sa svim katolicima u svijetu, otvorila 17. listopada 2021. proces sinodskog savjetovanja. Nakon što je dijecezanski biskup na Saboru svećenika prezentirao problematiku i zadatke sinodskog procesa, imenovan je sinodski odbor od 20 članova na čelu s pomoćnim biskupom, koji je i generalni vikar. Poslan je Naputak uz materijale za sinodski hod i potom prikupljeni pisani odgovori u vezi sa sinodskim hodom župe, pastoralom obitelji, mladih, starijih i nemoćnih. Održan je i susret s redovnicima i redovnicama. Župnici su pozvani da svoje župne zajednice uključe u sinodsko savjetovanje slušanja, promišljanja i razlučivanja sukladno uputama Vademecuma i naputcima koje primaju od biskupijskog tima.  U svim župama organizirano je sinodsko savjetovanje s različitim skupinama vjernika (župna vijeća, pastoralna povjerenstva, udruge vjernika, pokreti, molitvene zajednice, mladi, ministranti, učenici…). Pri tom im je misao vodilja bila Isusova riječ: „Ja sam Put i Istina i Život“ (Iv 14,6). Voditelji pojedinih radnih odbora župnih pastoralnih vijeća zajedno sa svećenicima i vjeroučiteljima animirali su i ko­ordinirali rad.

1.3. Sinodski hod Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske biskupije

Mostarsko-duvanjska i Trebinjsko-mrkanska biskupija u pripremnome hodu, pod geslom Hod mjesnih Crkava prema Općoj sinodi o sinodalnosti, poduzeli su sljedeće korake: svečani početak 30. listopada 2021.; imenovanje biskupijskog sinodskog tima u kojem su različiti slojevi vjernika od generalnoga vikara do predstavnika mladih i imenovanje župnih koordinatora i timova; održavanje dekanatskih korona; pohod dijecezanskog biskupa i generalnog vikara svim dekanatima i upoznavanje svećenika s Pripremnim dokumentom i Vademecumom; dijeljenje tiskanih materijala s online upitnikom za savjetovanje na razini župa; objava materijala na biskupijskoj mrežnoj stranici ta na kraju Sinodska skupština održana 6. lipnja 2022. u Mostaru. Uz različite susrete na župnim razinama i mogućnosti osobne komunikacije, jedno od sredstava savjetovanja bio je i ponuđeni upitnik koji je sadržavao pitanja formulirana prema preporuci Pripremnoga dokumenta. Tijekom procesa nastojalo se uključiti što više različitih sudionika po zanimanju i zvanju. Iako je teško govoriti o broju uključenih sudionika, može se izraziti relativno zadovoljstvo odazivom.

1.4. Prva Sinoda Vrhbosanske nadbiskupije (2012.–2021.) i nastavak sinodskog hoda

U vrijeme kad je papa Franjo najavio Sinodu o sinodalnosti na razini sveopće Crkve, a samim time u vrijeme prve etape sinodskog hoda, Vrhbosanska nadbiskupija ulazila je u završni dio svog dijecezanskog sinodskog hoda. Sinodski hod Vrhbosanske nadbiskupije započet je, 29. lipnja 2012. pod geslom „Sve obnoviti u Kristu“ (usp. Ef 1,10). Imao je tri temeljna cilja: a) dublje i cjelovitije poznavanje stvarnosti u kojoj nadbiskupijska zajednica živi i djeluje na temelju razmišljanja i svjedočanstava svećenikā, redovnikā, redovnicā i vjernika laika; b) traženje novih rješenja i načina djelovanja utemeljenih na vjeri i nadi u Uskrslog Krista i nauku Crkve, s ciljem da Nadbiskupija u cijelosti obnovi svoj misionarski žar, radosnije naviješta Evanđelje i svjedoči kršćansku nadu (usp. 1 Pt 3,15); c) otkrivanje mjesta i uloge župa u cjelokupnom djelovanju Nadbiskupije, s ciljem buđenja i poticanja suodgovornosti svih u zajedničkom poslanju. Tijekom devet godina dijecezanskog sinodskog hoda, održano je devet krugova cjelodnevnih dekanatskih zasjedanja u svih 13 dekanata uz sudjelovanje ukupno između 700 i 1000 osoba: svećenika, redovnika, redovnica, kateheta, vjeroučitelja i vjernika laika uglavnom članova župnih pastoralnih i ekonomskih vijeća. Deseci tisuća stranica pisanoga materijala pokazatelj su ozbiljnog rada. Iskustvo dekanatskih zasjedanja kao jednog dijela sinodskog hoda članova ove mjesne Crkve, vrlo je pozitivno. Ipak, zadovoljavajući opseg i intenzitet rada je postignut tek na posljednja tri dekanatska zasjedanja. Sinoda je svečano otvorena 11. rujna 2021., a zatvorena 8. prosinca 2021. Završni dokument predan vrhbosanskom nadbiskupu.

  1. Tijek sinodskog hoda sažet je u deset tematskih točaka prema prijedlogu iz Pripremnog dokumenta i Vademecumu s malo izmijenjenim podnaslovima:

2.1. Hoditi zajedno kao Crkva slušajući Duha Svetoga u otvorenom dijalogu

Sinodski hod ili proces sinodalnog razlučivanja pomogao je da biskupi, svećenici, redovnici, redovnice i vjernici laici kao Narod Božji snažno osjete potrebu hoditi zajedno i biti suodgovorni za sadašnjost i budućnost pojedine mjesne Crkve. Ovaj hod je probudio u svim sudionicima Sinode i mjesnih Crkava želju da uče živjeti kao živa zajednica vjernika koja slušaju ono što joj Duh Sveti želi reći. Poseban naglasak stavljen je na pitanje kršćanskog identiteta, u smislu vjerodostojnog svjedočenja svoje pripadnosti Kristu, a samim time i odvažnog preuzimanja evangelizacijskog poslanja na različitim razinama crkvenog života i struktura i u društvu uopće.

U sinodskom hodu je naglašena slika Crkve kao zajednice svih Kristovih vjernika. Ipak, u stvarnosti postoji premalena svijest svih njezinih članova da su Crkva i da su krštenjem svi primili Kristovo poslanje. Crkva bi trebala osluškivati poticaje Duha i ostati otvorena mijenjati se na općem planu, u životu župnih zajednica i u osobnom životu vjernika pojedinca. Sinodski, zajednički hod je stvarnost u kojoj se događa preobrazba. Slika hoda i puta slika je života svakoga pojedinca i Crkve u cjelini. Put je uvijek povezan uz rizik i neizvjesnost, ali i uz radost. Samo hrabrim hodom može se stići do cilja. U tom hodu pastiri Crkve nose odgovornost odgoja, formiranja i animiranja vjernika. U isto vrijeme i vjernici laici imaju svoje poslanje. Unutar savjetovanja uočena je potreba poučavanja vjernika laika u vezi s njihovim uključivanjem u aktivnosti koje im pripadaju, a koje im nerijetko nisu dostupne zbog zatvorenosti pojedinih pastira. Uočena je, također, potreba otvorenog i autentičnog dijaloga. Razlučivati i donositi odluke nemoguće je bez živoga susreta, otvorenog razgovora, uvažavanja i prihvaćanja svake osobe. Pastir je poslan biti s njemu povjerenom vjerničkom zajednicom i u radosti i u žalosti, bilo to zgodno ili nezgodno. Potrebno je uvijek se vraćati Isusovoj zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu vrjednujući svoja razmišljanja i postupke kroz Kristove riječi: „Sve, dakle, što želite da ljudi čine vama, činite i vi njima” (Mt 7, 12).

2.2. U tišini osluškivati Božju riječ i govor drugoga

 Potrebno je ponajprije učiti osluškivati Duha. To je moguće samo u ozračju tišine kao uvjeta za ozračje unutarnje tišine bez koje nije moguće jasno razabrati zov Duha. Tišina, šutnja, povlačenje u osamu otvara kršćaninovo srce za Riječ Božju. Iako postoji sve veća mogućnost međusobne komunikacije, uočena je kriza njezine kvalitete. Sveta šutnja je zahtjevna posebno današnjem čovjeku koji želi sve postići brzo. U toj šutnji može se čuti poticaj Duha na brigu za svakoga pojedinog člana, za odgoj u vjeri i za izgradnju istinskog odnosa prema Bogu i prema bližnjemu.

Iz izvješća, osobnih kontakata i iskustva sudionika iščitava se radost zbog osluškivanja Duha i govora drugih, razgovora o zajedništvu i zajedničkom hodu djece Božje te radost zbog mogućnosti da izreknu ono što im je na srcu. Na temelju iskustva i kroz molitvu moguće je dati mudar savjet te donositi dobre plodove koji pridonose zajedničkom razlučivanju i slušanju Duha Svetoga. Cjelokupan proces savjetovanja shvaćen je kao svojevrsna formacija članova Crkve pozvanih snagom krštenja na suodgovornost i veću zauzetost u naviještanju, poslanju i služenju ljudima ovoga vremena.

U osluškivanje Duha kroz čitanje Božje riječi, molitvu i razmišljanje uključile su se tijekom  sinodskog hoda i redovnice raznih družbi i razne udruge, pokreti i molitvene zajednice. Pokrenute su i razne inicijative. Tako je jedna časna sestra sa ženama raznih dobi, u okviru katoličkog duhovnog programa Magnifay90, animirala tijekom 90 dana intenzivnu marijansku pripravu za Uskrs. Časne sestre su u pojedinim zajednicama tijekom sinodskog hoda, u dogovoru sa svojim župnikom, otvorile vrata svoga samostana te pozvale vjernike na lectio divina i zajedničko klanjanje pred Presvetim Oltarskim Sakramentom. Mnogi su rado prihvatili ovakav pristup čitanju Svetog pisma, molitvi nakon čega bi u sinodalnom duhu slušali potrebe drugoga i rasli u praštanju i međusobnom razumijevanju. Osjećali su odgovornost jednih  za druge i potrebu da zajedno budu za Jednoga – Krista Gospodina!

 2.3. Naviještati cjelovit i jasan Isusov nauk

Crkva je zajednica krštenika, okupljenih u Kristovo ime, pozvanih i poslanih biti svjedocima i graditeljima Njegova Kraljevstva u ovome svijetu. Crkva je pozvana preko svoga učiteljstva navješćivati cjelovit i jasan Isusov nauk.

Po životnosti i duhovnosti župnih zajednica očituje se životnost cijele Crkve. Iskustva sudjelovanja župljana u aktivnostima su jako pozitivna. Vjernicima se na taj način nudi prigoda za osobni duhovni rast, upoznavanje vlastite vjere, smisla života, ljepote služenja, prepoznavanja vlastitih sposobnosti, dijeljenja i ljepota zajedništva. Zajedništvo je u pojedinim odgovorima istaknuto kao jedna od najvećih prednosti određene župne zajednice. Osjeća se otvorenost vjernika za uključivanje u nove aktivnosti i karitativni rad. Negdje je uočen i manjak ponude u župi ili određena zatvorenost.

 2.4. Liturgija i molitva glavni pokretači vjerničkog života

Budući da liturgija ima bitnu ulogu u životu Crkve, osjeća se potreba za liturgijskom poukom. U isto vrijeme prepoznaje se važnost vjerskog odgoja i molitve u obitelji jer iskustvo pokazuje da obitelj, koja zajedno moli, ostaje živjeti zajedno Sudionici sinodskog hoda prepoznaju važnost redovitog sudjelovanja na Svetoj misi, molitvi, pouci i u razgovorima o Bogu kao i potrebu uključivanja u aktivnosti župnih zajednica.

Na krštenju svi su postali članovi Crkve, Kristovi učenici i poslani su biti Njegovi svjedoci sve do kraja zemlje u skladu sa svojom službom. Svatko treba poći od sebe i nastojati živjeti svoj poziv. U savjetovanju je uočeno nedovoljno znanje o vjeri i strah od promjena. U priznavanju grijeha uvijek treba krenuti od sebe, a ne od drugoga kao što to pokazuje početak svakog Misnog slavlja. Na taj se način hodi putem obraćenja i raste u zrelosti te postaje spreman za zajedničko razlučivanje i donošenje odluka u skladu s poticajima Duha Svetoga i s Kristovim pozivam učenicima da bude u svijetu, ali ne od svijeta.

Iz prispjelih pisanih prikaza sinodskog puta u onim župama, iz kojih su vjernici većinom  prognani tijekom rata devedesetih godina dvadesetog stoljeća i u kojima nije omogućen povratak, župljani su pohvalili rad crkvenih institucija posebno Caritasa (otprilike jedna trećina župa u Bosni i Hercegovini ima manje od 200 vjernika). Župljani su zahvalni svećenicima što su ostali s njima u teškim vremenima i što ih nisu zaboravili. U tim župama pastoral je drugačiji od župa s većim broje župljana. Pojedini župnici na nedjeljnim slavljima imaju samo nekoliko osoba pa poslije Mise svi sjednu u auto i obiđu one koji nisu mogli doći. Riječ je uglavnom o starijim i bolesnim osobama čija su djeca otišla izvan granica BiH. Situacija nije lagana, a ponekad je i frustrirajuća. Međutim, poslanje Crkve jest rad sa svima, a posebno sa slabima među kojima su i starije osobe. U sinodskim odgovorima kao glavni pokretač vjerničkog života istaknuti su: sakramenti, klanjanje, otvorenost Duhu Svetom, razne pobožnosti… Također je istaknuto da se ne treba prepustiti malodušnosti već djelovati  u skladu s Kristovim poslanjem.

2.5. Pastoralna skrb za obitelji i za mlade

 U savjetovanju je bilo puno riječi o obitelji kao temelju društva i Crkve. Obitelj je Crkva u malom i puno toga u čovjekovu životu polazi od nje. Razmišljajući o vjerskom odgoju djece, mnogi su istaknuli važnost vlastitoga primjera. Kateheze za odrasle i vjerska pouka nameću se kao važne teme promišljanja u pastoralu obitelji i odraslih. Iz sinodskog hoda proizašli su brojni izazovi u vezi s obiteljima, počevši od pitanja sklapanja braka, bračnog života, djece, odgoja, obiteljske molitve… Neizbježnim se pokazalo zajedničko razmišljanje o karitativnoj djelatnosti Crkve te o ulozi i mjestu vjernika laika u širem crkveno-društvenom kontekstu.

Dio sudionika sinodskog puta ne primjećuje da se mladi udaljuju od Crkve jer ima nemali broj onih koji su aktivni i sudjeluju u vjerskom životu svoje zajednice. Međutim, udaljavanje od Crkve je primjetno. Razlozi tog udaljavanja su različiti: nepoznavanje i nedovoljno iskustvo žive vjere i pripadnosti crkvenoj zajednici, pomodarstvo, mediji, ubrzan način života, manjak motivacije, lijenost… Jedan od njih je i neautentičan život pojedinih svećenika i Bogu posvećenih osoba koji ne postupaju u skladu s onim naučavaju. Ipak, kao glavni razlog navedena je činjenica narušenosti obitelji. Mladi se nerijetko udaljuju od vjere jer nemaju zdrav temelj u svojoj obitelji. Razlog teškoga odlučivanja mladih za sklapanje braka mnogi vide u bježanju od odgovornosti i žrtve, od nedostatka smisla za zajedništvo te od financijske nesigurnosti i hedonizma. Spomenut je utjecaj negativnih trendova, gubitak moralnih vrijednosti, nedostatak zdrave komunikacije i nedovoljna vjerska pouka. Mnogi smatraju da Crkva mladima nudi brojne sadržaje, ali i da im nedostaju tema poput: teologije tijela, dostojanstva ljudskog života, spolnosti, komunikacije…

 2.6. Prvi i glavni odgojitelj Isus Krist

Vjeroučitelji u školi ističu da, upravo zbog posebnosti kršćanskoga poziva, trebaju biti otvoreni Duhu Svetom u svom odgojnom radu i, svaki put kada ulaze u učionicu, sebi  posvijestiti da je prvi i glavni odgojitelj Isus Krist odnosno Evanđelje. Vjeroučitelji u školi trebaju biti uključeni u pastoral župe. Primjetno je da moderan način života nameće dominaciju računala i mobitela nad obiteljskom komunikacijom i zajedničkom molitvom. Potrebno je u pastoralu posvetiti veću pozornost roditeljima i govoriti im o važnosti vjeronaučne nastave u školi i poticati ih na odgovornost da svojoj djeci omoguće kršćanski odgoj i nakon nastave. Primijećeno je da su u školama vjeroučitelji dobro prihvaćeni od vodstva škole i dobro surađuju s drugim profesorima i nastavnicima. Brojni katehete smatraju potrebnim posvetiti više pozornosti radu s mladim obiteljima, pozivati djecu i njihove obitelji na intenzivniju zajedničku molitvu i čitanje Svetog pisma, biti obiteljima podrška u odgoju djece i mladih, raditi na povezanosti škole i župe u službi evangelizacije.

U sinodskom savjetovanju posebno mjesto pripalo je promišljanju o stanju u rubnim župama s malim brojem vjernika. Iako nerijetko postoji mišljenje da u te župe ne vrijedi ulagati, nemali broj sudionika smatra da su članovi župne zajednice upravo u takvim župama  na poseban način pozvani svjedočiti Krista.

 Pastoralna briga za starije ne bi smjela biti rubno područje crkvenoga života jer im je potrebna pažnja i pomoć drugih. Od starijih se uči mudrost života.

2.7. Ekumenizam i međureligijski dijalog kao poslanje  

 Ekumensko nastojanje katoličke zajednice u odnosu prema pravoslavnim kršćanima (drugih kršćana u BiH je vrlo malen broj) i rad na dijalogu s muslimanima kao i s malobrojnom židovskom zajednicom jesu dio evanđeoskog poslanja u ovako vjerski i etnički pomiješanom društvu. To se odnosi prije svega na svjedočenje svoje vjere u skladu s Evanđeljem i naukom Crkve što katolici na ovim prostorima, zajedno s etničkom pripadnošću, često nazivaju svojim identitetom. U isto vrijeme nastoje biti otvoreni prema drugima i drugačijima u zajedničkoj izgradnji društva. Na ovim prostorima više od sedam stoljeća djeluju manja braća franjevci (OFM) koji su, po uzoru na svog utemeljitelja sv. Franju, bili i ostali istinski mirotvorci, a uspjeli su opstati također tijekom četiri stoljeća vladavine Otomanskog carstva. I danas, zajedno sa svim ostalim katolicima, franjevci nastoje graditi Duh Asiza u skladu s inicijativom pape Ivana Pavla II.

Iako je Bosnu i Hercegovinu 1991. godine zahvatio teški ratni plamen, nikad nije prestalo nastojanje, prije svega, katoličkih biskupa na planu ekumenizma i međureligijskog dijaloga. To je urodilo brojnim susretima i u najtežim ratnim godinama s islamskim, pravoslavnim i židovskim predstavnicima. Poseban doprinos ekumenizmu i međureligijskom dijalogu dali su međureligijski susreti tijekom dva pohoda pape Ivana Pavla II. (Sarajevo 1997. i Banja Luka 2003.) i pape Franje 2015. godine. Godine 1997. u Sarajevu su katolički, islamski, pravoslavni i židovski poglavari osnovali Međureligijsko vijeće koje danas ima i nekoliko svojih područnih ispostava.

Svi svećenički kandidati, koji se pripremaju u Bogoslovnom sjemeništu u Sarajevu, još od 1932. godine u programu studija imaju kao obvezatan predmet s područja istočne teologije i islama, a nakon Drugoga vatikanskog sabora također iz ekumenizma. Potrebno je spomenuti hvale vrijedne i novije inicijative interdijecezanskog bogoslovnog sjemeništa i Teološkog fakulteta u Sarajevu koje poduzima zajedno s pravoslavnim i islamskim teološkim fakultetima. Riječ je o raznim susretima, tribinama, zajedničkom master studiju… Pa ipak osjeća se još veća i trajna potreba istinskoga teološkog dijaloga koji Katolička Crkva zagovara i želi.

Banjolučki biskup je u bivšoj trapističkoj opatiji Marija Zvijezda osnovao Europski centar za pomirenje, mir i međureligijsku i međuetničku suradnju, koji je kod mnogih u zemlji i inozemstvu probudio nove nade.

Katolički školski centri u Bosni i Hercegovini, njih sedam osnovanih tijekom i nakon nedavnog rata, imaju zapaženu ulogu i u konkretnom međureligijskom dijalogu po svom obrazovanju i odgoju učenika različitih vjera i nacionalnosti. Svi katolički školski centri nalaze se u gradovima u kojima su katolici manje brojni u odnosu na druge pa njih pohađaju i oni koji nisu katolici.

 2.8. Otvorenost i raspoloživost biskupa i župnika za sve vjernike

Sudionici sinodskog hoda pozitivno vide službu biskupa i raduju se kad imaju prigodu osobno ga susresti i s njime razgovarati. A to se događa vrlo često. Obećavaju molitvenu potporu da biskup svoj poziv i službu obavlja u skladu s poslanjem Crkve.

U odgovorima se navodi da je župnik animator župne zajednice pa od njega u velikoj mjeri ovisi rast župljana i cijele župe. Kao jedna od prednosti pojedine župe naveden je dobar primjer župnika i njegova otvorenost i raspoloživost za sve vjernike kao i briga za liturgijski život zajednice odnosno dijeljenje sakramenata. Također se u odgovorima navodi da dio župljana komunicira sa župnikom samo u pojedinim prigodama. U savjetovanju su se čule i tvrdnje pojedinih osoba da su im nedoličan primjer davali neki svećenici koji bi im trebali biti uzor u kršćanskom življenju. Božji narod osobito od svećenika i Bogu posvećenih osoba očekuje savjet, ali i životni primjer u nasljedovanju Isusa Krista. Iznesena je potreba da župnik češće bude s narodom i u raznim drugim prigodama osim liturgije kako bi osjetili da je on jedan od njih. Na susretima pojedinih župnih pastoralnih i ekonomskih vijeća stavljen je naglasak na izmirenje između pojedinih obitelji kao i na mjesečne duhovne obnove za razne uzraste.

 2.9. Crkva treba biti utočište u koje je moguće doći u svako vrijeme 

 Sinodski proces i savjetovanje dali su prigodu slušati potrebe vjernika. To je iziskivao hrabrost i izlazak iz vlastite komocije te polazak u susret drugome. Za ispravno razlučivanje nužno je najprije osluškivati Riječ Božju i biti otvoren Duhu Svetome. Iz iskustva sinodskog razlučivanja osjetila se potreba otvaranja vrata svoga srca prema drugima, slušanja njihovih rana i gledanja svakog čovjeka očima ljubavi i milosrđa.

U sinodskom hodu često je isticano da vjeru ne treba nametati nego živjeti Isusov nauk u slobodi djece Božje iz ljubavi. Potrebno je pronalaziti načine da se mladima pristupi i donese im Isusa. Navodi se da osobno treba iskusiti Božju ljubav kako bi se tu ljubav moglo na pravi način donositi drugima i pokazati koliko su ljubljeni. Mladi žele osjetiti da, i kada pogriješe, mogu doći i povjeriti se. Crkva treba biti utočište u koje je moguće doći u svako vrijeme.

2.10. Odgajati u sinodalnosti

Iskustvo sinodskog savjetovanja nalikovalo je djetetu koje, uz pomoć drugih, uči hodati i rasti. Mnogi nemaju iskustvo takvog način hoda u Crkvi. Zato ne čudi da je u početku sinodskog hoda bilo zbunjenosti pa i napasti da se ne ide dalje. Priznanje vlastite ljudske krhkosti i grijeha te poziv na trajno obraćenje pokazali su se nužnim i u sinodskom hodu u duhu Evanđelja. Često je na prvim susretima bio primjetan određen strah od hoda u nepoznato. Međutim, brojni susreti su pokazali, a to su potvrdile i povratne informacije na poslane upitnike, da je riječ o novosti koja rađa ozračje radosti, povjerenja i otvorenosti prema Bogu i bližnjima. Kako su susreti odmicali, sudionici su sa sve više povjerenja iznosili vlastita iskustva i stavove kao i očekivanja da ih se čuje i razmotri ono što su rekli.

Tijekom blagoslova obitelji, koji se obavlja u božićnim danima, svećenici su se susreli sa brojnim svojim vjernicima, blagoslovili njih i njihove domove te čuli njihove radosti i probleme. Tom prigodom pojedini vjernici, zaposleni u nekim zapadnim zemljama, iznijeli su određene bojazni u vezi s načinom sinodskog hoda u tim zemljama.

  1. Zaključak

3.1. Brojni sudionici sinodskog hoda su isticali da je kršćanska obitelj mjesto prve vjerske pouke i da je obiteljski pastoral posebno s mladim obiteljima jako važan. Ukazali su na potrebu trajnog odgaja za župno i obiteljsko zajedništvo. U obiteljima u kojima se roditelji Bogu mole i međusobno poštuju često rastu sretna djeca, puna pouzdanja u Boga. Budući da je natalitet u stalnom padu, potrebno je stvarati obiteljska okruženja u kojima će roditelji odlučiti imati veći broj djece. Isticano je da je Crkva pozvana raditi na osposobljavanju novih djelatnika i suradnika u obiteljskom pastoralu te organizirati tribine i radionice za bračne drugove i njihovu djecu te izići iz vlastite komocije i sigurnosti.

3.2. Potrebna je veća povezanost između škole i župe. Školski vjeronauk ne može zamijeniti župnu katehezu. Potrebno je još više uključiti vjeroučitelje u pastoralni rad s djecom i mladima. Također je potrebno vjeroučiteljima omogućiti rast u vjeri kroz određene organizirane susrete: duhovne obnove i vježbe, stručne seminare, hodočašća… te poticati učenike i njihove roditelje na zajedničku molitvu u obiteljima.

3.3. Sveprisutnoj indoktrinaciji potrebno je suprotstaviti živu vjeru proizašlu iz osobnog iskustva Božje blizine. Kulturi ravnodušnosti i relativizma treba odgovoriti pastoralnom revnošću i davanjem prvenstva Bogu u svim aktivnostima. Prenaglašenom individualizmu i antropocentrizmu treba ponuditi kristocentričnost i maksimalnu otvorenost milosti. U svijetu bez ideala, putokaza i perspektive valja širiti jasne vidike transcendencije. Zbunjena čovjeka današnjice, zauzeta brigama za prolazno i vremenito, treba trajno podsjećati na posljednje stvari i vječno spasenje. U svijetu u kojem tragovi Božje prisutnosti iščezavaju, vjernički, svećenički, redovnički će život djelovati jakim suobličenjem Kristu po kojem će Bog opet biti vidljiv i prepoznatljiv. Odlučiti se za Isusa Krista znači povjerovati u moć dobrote kao u jedinu pravu moć. Ljubav Kristova oslobađa čovjeka od robovanja samom sebi.

3.4. Potrebno je trajno buditi svijest da smo dar jedni drugima pozvani pomoći, ali i dopustiti da drugi pomognu nama. Teret se uvijek lakše nosi zajedno. Spremnošću pomoći drugome savjetom, primjerom i na konkretan način rastemo u odgovornosti jedni za druge i postajemo svjesni da smo suputnici na putu prema domu dobrog i milosrdnog Oca. Svjesni da smo odgovorni jedni za druge, pozvani smo izići iz sebe i drugome pružiti ruku imajući u vidu da će biti i onih koji neće prihvatiti našu otvorenost.

3.5. U biskupijskom sinodskom hodu postavljena su pitanja ustroja i djelovanja na župama s malim brojem vjernika, uglavnom starijih župljana među kojima ima i onih koji žive u mješovitom braku te trebaju svećenika samo u pojedinim prigodama. Na takvim župama i sami župnici su postali materijalno siromašni pa im je potrebna pomoć Caritasa. Nije lako imati katehezu u školi za malobrojnu katoličku djecu kojima, kao ni njihovim roditeljima, nije jednostavno nositi se s različitošću u odnosu na većinu. Zato se pokazuje nužnom povezanost malih skupina vjeronaučne djece u pojedinim župama kroz organiziranje povremenih susreta, druženja…

3.6. U savjetovanju je istaknuta snaga zajedništva kroz zajedničku molitvu. Kao jedan od razloga raspada raznih oblika zajedništva naveden je i nedostatak zajedničke i osobne molitve. Potrebno je moliti za vlastito obraćenje i za cijeli svijet, a posebno za svećenike po čijim rukama Krist svaki dan dolazi i ostaje s nama.

3.7. Pred Crkvom je vrijeme novih izazova, ali i velikih mogućnosti. U tišini i šutnji je potrebno graditi odnos s Bogom iz kojeg proizlazi istinski kršćanski odnos prema braći i sestrama. Nema stvarne unutarnje promjene bez osluškivanja Duha Svetoga jer Branitelj čini sve novo. On je snaga bez koje nije moguće ostvariti ni sinodski hod u otvorenosti i raspoloživosti prema Bogu i bližnjima.