4. ožujka 2024.

Slavlje doživotnih zavjeta u mostarskoj katedrali

Na blagdan sv. Klare Asiške, 11. kolovoza 2023., mons. Petar Palić, biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski u mostarskoj katedrali Marije Majke Crvke predsjedao je svečanim euharistijskim slavljem pod kojim su doživotne zavjete položile s. Arkanđela Jurčević, s. Marija Budimir, s. Magda Glibić, s. Monika Ćorić i s. Marija Boban iz Družbe Školskih sestara franjevki Krista Kralja. U koncelebraciji je bilo trideset svećenika između kojih su bili župnici rodnih župa sestara-zavjetovanica te svećenici koji su ih duhovno pratili tijekom njihovog odgoja. Biskup je u homiliji, između ostalog, istaknuo kako je posvećeni život svjedočanstvo traženja Boga te da  redovnički život nije traženje sebe, već traženje Boga. „Jedini razlog za takav izbor u životu je nastojanje da se upozna Njegova volja, da se izgradi zajednica braće i sestara u kojoj se Bog traži i voli prije svega“, ustvrdio je biskup.

Na koncu homilije biskup je ohrabrio sestre: „Ako svoj pogled usredotočite na Isusa i Mariju, budite sigurne da ćete imati sretno i blagoslovljeno putovanje. Ako izgubite taj fokus, neizbježno će vas progutati brige ili bitke ili frustracije ili zbunjenosti. Budite uvjerene u našu podršku, naše molitve i naše želje da smo s vama na životnom putu za koji se danas konačno opredjeljujete.“ Na kraju euharistijskoga slavlja novozavjetovanim sestrama izrekla je čestitku provincijska predstojnica s. Franka Bagarić koja je zahvalila svim nazočnima na sudjelovanju u ovom slavlju.

Biskupovu homiliju donosimo u cijelosti:

1) „Neka mi bude po riječi tvojoj!“ (Lk 1,38) Ovo su riječi iz pozivnice naših sestara za ovu svečanost i danas smo, draga braćo i sestre, svi nazočni ovdje kako bismo pribivali jednom događaju u kojemu ove riječi Blažene Djevice Marije postaju životnim odgovorom s. Arkanđele, s. Marije, s. Magde, s. Monike i s. Marije. Ovdje pred sobom vidimo pet mladih žena koje nakon dugog razlučivanja, vlastitog i svojih poglavarica, danas dolaze pred Gospodina položiti doživotne zavjete kao Školske sestre franjevke. Hvala vam, sestre, na vašem velikodušnom odgovoru na Gospodinov poziv na posvećeni život kroz koji nastojite uzveličati „karakteristične crte Isusa, čistog, siromašnog, poslušnog” i učiniti ih kroz svoje živote neprestano vidljivima usred svijeta. Pozdravljamo vaše obitelji i prijatelje koji se danas okupljaju u zajedništvu sa sestrama i svećenicima kako bi svjedočili vašem zavjetovanju doživotnih zavjeta kroz koje ćete se definitivno i neopozivo u potpunosti predati Isusu, zavjetujući se na siromaštvo, čistoću i poslušnost. Danas, dok se sestre zavjetuju da će trajno slijediti svog Voljenog Gospodina, Zaručnika svoje duše, živeći franjevačke ideale, zahvaljujemo na Kristovoj milosti, koja im je jedina omogućila prihvatiti gubitak svega i shvatiti da to blago nose u glinenim sudovima, da izvanredna sila bude očito Božja, a ne od nas. (2 Kor 4,7)

2) Ove naše sestre svoje doživotne zavjete polažu danas na spomendan sv. Klare asiške. Sa svojim najdražim prijateljem svetim Franjom Asiškim, sveta je Klara probudila Crkvu svoga vremena prema novoj nadi u Boga. Njihov je svijet bio previše sličan našemu, osobito u uvjerenju da je u osnovi bio “kršćanski” i vjerojatno “najbolji koliko može”. Unatoč svim negativnim okolnostima i načinu života, srednjovjekovni Talijani su smatrali da je njihova kultura kršćanska. Mogli su reći: “Ne može bolje od ovoga.” Ni Franjo ni Klara nisu ni sanjali ustali u proročkom gnjevu protiv te samodopadnosti. Bili su povlaštena djeca bogataša sve dok ih Gospodin doslovno nije odveo u pustinju i naučio ih da se potpuno oslone na njegovu providonosnu ljubav. Napustivši udobnost svojih domova, znamo da se Klara iskrala kroz portal koji se koristio isključivo za iznošenje mrtvaca, pobjegli su u brda i šume oko Asiza. Franjo, dvanaest godina stariji od nje, već je osnovao malu zajednicu braće u Porcijunkuli. Kad je stigla i Klara, prvo ju je smjestio u zajednicu sestara benediktinki; a zatim, kako su joj se drugi pridružili, doveo ih je u San Damiano, gdje “klarise” žive do danas. Iako je bila “majka” zajednice, za sebe je zadržavala najgore poslove u kući, uključujući pranje prljave posteljine i pražnjenje lonaca u ambulanti. Klarin se samostan sastojao od kapele i nekoliko zgrada, niskog zida i ograđenog vrta. Njezine su se sestre u potpunosti oslanjale na velikodušnost lokalnog stanovništva. Kako bi osigurala takav način života, sveta je Klara zatražila od Svetog Oca službeni dekret koji joj daje povlasticu siromaštva. Četvorica papa su oklijevala dok papa Inocent IV. svojom bulom nije potvrdio pravila. Dokument je primila 10. kolovoza 1253. i umrla sljedeći dan. Više od dvadeset godina ležala je u bolesničkom krevetu sa spinalnom tuberkulozom; ali snažna, odlučna i pobožna, neće umrijeti sve dok ne osigura svoju privilegiju.

3) Drage sestre, znakovito je da svoje doživotne zavjete polažete na spomendan sv. Klare, u devetnici pred svetkovinu Velike Gospe, u katedrali Marije, Majke Crkve čiji će vam zagovor pomoći da ustrajete u zavjetima koje danas polažete. Upravo ti zavjeti omogućuju vam kao posvećenim ženama da nasljedujete kreposti Marijina srca i vjerno služite Gospodinu u njegovoj Crkvi. Marijin život može se sažeti u četiri riječi iz Evanđelja. Prva riječ je “Fiat – Neka mi bude”, to je Marijino “da” na prijedlog koji joj je Bog dao preko anđela Gabrijela. Druga riječ je “Magnificat” – “Veliča duša moja Gospodina“. “Magnificat” opisuje Marijin odgovor na Božju milost na djelu u njezinu životu. Zatim, treća riječ, “Conservabat” – Marija je čuvala sve te događaje, razmišljajući o njima u svom srcu; i posljednja riječ, “Stabat,” koja opisuje kako Marija vjerno stoji u podnožju križa gledajući svoga Sina kako umire za čovječanstvo. Ove riječi postavljaju obrazac koji svatko od nas treba slijediti u vlastitom životu. I mi smo pozvani reći “Da” Božjem planu za naše živote, a naš odgovor na taj plan koji se konkretno živi u našim životima također treba “veličati Gospodina”. I mi trebamo održavati Riječ živom u našim srcima, razmišljajući o stvarima koje je Bog učinio za nas; i stajati uz Krista, posebno stajati uz njega u siromasima, patnicima, progonjenima. Svijet, a prečesto i vjernici, ove zavjete vide jednostavno kao odricanja. No, oni su više od toga, jer evanđeoski savjeti siromaštva, čistoće i poslušnosti, svaki na svoj jedinstveni način, specifično su prihvaćanje Kristova Otajstva koje se živi unutar Crkve. Zavjeti ne sputavaju niti ograničavaju vaše slobode; zavjeti čine pravu slobodu mogućom. Siromaštvo nas oslobađa tereta posjeda; čistoća nas oslobađa od ropstva porocima, a poslušnost nam daje slobodu služenja. U drugačijem shvaćanju i življenju evanđeoskih savjeta treba tražiti i uzroke krize među osobama Bogu posvećenog života, a osobito u življenju, kako papa Franjo ponavlja, „duhovne svjetovnosti“. Dakle, obećanje da ćete slijediti ono što se naziva evanđeoskim savjetima ni na koji način nije ograničavanje slobode ili umanjivanje nečijeg života ili mogućnosti; nego su zavjeti koje ove sestre danas svečano polažu ono što čini mogućim da po nasljedovanju Marije surađuju u djelu otkupljenja

4) U svijetu vidimo ljude koji se brinu za vlastitu autonomiju, ljude ljubomorne na svoju slobodu, ljude koji se boje gubitka svoje neovisnosti. U takvom svijetu, kao redovnice, vi jeste i morate biti znakovi proturječja. Vaše postojanje u svijetu, ali ne od svijeta ukazuje na mogućnost drugačijeg načina ispunjenja vlastitog života. Posvećeni život je svjedočanstvo traženja Boga. Redovnički život nije traženje sebe, već traženje Boga. Jedini razlog za ovaj izbor u životu je nastojanje da se upozna njegova volja, da se izgradi zajednica braće i sestara u kojoj se Bog traži i voli prije svega. Redovnički život u osnovi je odluka da se Boga ljubi iznad svega i svjedočanstvo da nas je Bog stvorio za sebe i da naše srce neće naći svoj mir dok ga konačno ne nađe u Bogu, kako će to reći sveti hiponski biskup Augustin. Ljubav je jedina stvar koja redovničke zavjete čini vjerodostojnima: Isusova ljubav koja ispunjava ljudsko srce i zauzvrat to ljudsko srce s radošću uzvraća tu ljubav Ljubljenome. Kad Bog pozove ženu u redovnički život, Njegove riječi izgovorene preko proroka Hošee (2,21 sl.) za nju dobivaju novo značenje. Gospodin joj kaže: “Zaručit ću te zauvijek. Zaručit ću te u pravu i pravdi, u ljubavi i milosrđu, i spoznat ćeš Gospodina.” U Evanđelju Isus od nas traži da shvatimo da nećemo u svijetu moći opstati ako ne ostanemo u njemu i on u nama. Loza je plodna jedino ako ostane povezana s trsom. Tako je i naše djelovanje i naše zauzimanje plodonosno jedino ako polazi od Gospodina i vodi Gospodinu. Ostati u Kristovoj ljubavi jedino je jamstvo uspješnog života i bez njega ne možemo učiniti ništa. To znači pripadati Gospodinu i surađivati s njime u poslanju naviještanja i življenja njegova Evanđelja cijelim svojim bićem. Ne smijemo u svome životu biti zadovoljni osrednjošću. Kada se sestra zadovolji time da se jednostavno “uklopi”, poslušnost se svodi na jeftino podnošenje, zajednica postaje samo slučajnost, a Utjelovljena Riječ ubrzo se pogrešno shvaća kao naknadna misao.

5) Drage sestre, u ovoj euharistiji molimo za vas da svoje zavjete živite u svim okolnostima i u sve dane svoga života. Ako svoj pogled usredotočite na Isusa i Mariju, budite sigurne da ćete imati sretno i blagoslovljeno putovanje. Ako izgubite taj fokus, neizbježno će vas progutati brige ili bitke ili frustracije ili zbunjenosti. Budite uvjerene u našu podršku, naše molitve i naše želje da smo s vama na životnom putu za koji se danas konačno opredjeljujete. Amen.