HOMILIJA Ispraćaj mons. Luke Pavlovića
Mostar – katedrala, 18. listopada 2021.
- Čitanje: Iz 25, 6a. 7-9
- Evanđelje: Lk 23, 44-49. 24, 1-6a
Poštovana braćo u biskupskoj službi,
draga braćo svećenici i redovnici,
sestre redovnice,
draga braćo i sestre!
- Kolikogod smrt bila sastavnim dijelom naše stvarnosti, pa i naših života, nekako nas uvijek iznenadi. Iako smo znali za don Lukino dobro narušeno zdravlje, nadali smo se da će se i ovaj put nakon boravka u bolnici ponovno vratiti svojim pastoralnim obvezama, koliko mu snage i zdravlje dopuštaju. Nakon boravka u bolnici u travnju ove godine, moglo se uočiti da ga životna snaga napušta. No, ovaj put njegovo srce nije izdržalo i prestalo je kucati u subotu, 16. listopada, na spomendan sv. Margarete Marije Alacoque, velike štovateljice Srca Isusova, koje je i don Luka kao svećenik štovao i nastojao biti svećenik po Srcu Isusovu.
U ovome trenutku oproštaja iz katedrale Marije Majke Crkve, u kojoj je proveo veliki dio svoga života, bilo kao generalni vikar, a osobito kao katedralni župnik, želimo izraziti i sakupiti ne samo svoju bol i bol onih koji su ga poznavali i voljeli, nego s nadom i vjerom u uskrsnuće sve to staviti pred Gospodina, koji je obećao da će zauvijek ukloniti smrt. Don Luka je živio za katedralu i za njezine vjernike. Kad bi se nas pitalo, onda bi vjerojatno većina od nas odgovorila da vrijeme za ovaj kraj još nije stiglo. No, vjerujemo da don Luka živi u Bogu i uživa ljepotu vječnoga života, jer je vjerovao u pobjedu uskrsloga Krista.
- Dopustimo da ovoga časa u našem srcu odjekne poruka Božje Riječi koju smo čuli. Prije nego je završio u bolnici, don Luka se spremao obilježiti svoj imendan danas, na blagdan sv. Luke, pisca trećeg evanđelja i Djela apostolskih, vjernog pratitelja sv. Pavla, liječnika i kroničara koji nam je ostavio mnogobrojne detalje iz života apostola i prve crkvene zajednice. No, Gospodin je htio da don Luka svoj imendan proslavi na gozbi od pretiline koju mu je Gospodin nad vojskama sȃm pripravio za stolom u vječnosti, bez ikakvog straha kako će nakon te gozbe reagirati srce i organizam. A nas je okupio oko ovoga euharistijskog stola u mostarskoj katedrali, za kojim je on u zajedništvu sa svojim vjernicima mnogo puta slavio Kristovu nekrvnu žrtvu i njegovim tijelom hranio ranjene, krhke, nemoćne i ugrožene.
Još jedan Izaijin izraz odjekuje danas na poseban način: “I suzu će sa svakog lica Gospodin, Bog otrti.” (Iz 25, 8) Uz svoje svećeništvo, radi kojega se nikada nije razočarao, niti požalio kako piše u svojoj oporuci, nosio je don Luka u svome srcu i radosti i nade i žalosti i tjeskobe naših biskupija i njezinih vjernika na ovom prostoru, i Mostarsko-duvanjske i svoje rodne Trebinjsko-mrkanske i mnogo puta nerazumijevanje i kritiku subraće svećenika, što redovito, nažalost, odgovorna služba u Crkvi sa sobom nosi, i bol i patnju izbjeglica i prognanih u vrijeme Domovinskog rata. A sve je to previše za jedno obično, slabo ljudsko srce. No, njegova je snaga bila u Gospodinu i zato je mogao, unatoč svemu, biti radostan i nasmijan, duhovit i ponekad s umjerenom dozom ironije, a i druge pozivati da budu radosni u Gospodinu. U oporuci je napisao: „Moje svećeničko životno geslo uvijek je bilo: ‘Radujte se uvijek u Gospodinu!’ Sve za Kraljevstvo Božje i slavu njegovu.“
Vjerujem da će Gospodin sada otrti svaku njegovu suzu koju možda nije prolio, ali ju je silom zadržao u srcu. I ovaj trenutak njegove smrti i konačnog gledanja Očeva lica i našeg oproštaja s njime treba razumjeti kao don Lukin navještaj svima nama:
«Gle, ovo je Bog naš, u njega se uzdasmo, on nas je spasio; ovo je Gospodin u koga se uzdasmo! Kličimo i veselimo se spasenju njegovu!“ (Iz 25, 9)
- Ovdje, u katedrali Marije Majke Crkve, častimo i Križ Kristov, jer je to dan posvete naše katedrale. Današnje evanđelje nas poziva da svoj pogled usmjerimo na Kristov križ, koji je ovdje u katedrali, ali koji će biti i na don Lukinu grobu, kao i na grobu svakog vjernika kršćanina. Raspeće je spora i mučna smrt. Tko visi na križu, umire od gušenja ili kardiovaskularnog kolapsa uzrokovanog zbog položaja tijela. Lukino evanđelje govori nam da je proces Isusove smrti trajao tri sata. Nakon ova tri sata agonije dogodili su se neki izvanredni događaji. Jedan od tih događaja je i satnikova ispovijest vjere. Kako se hramska zavjesa razdire, tako se ruši i veo koji je sprječavao satnika da shvati što se događa. “Zbilja, čovjek ovaj bijaše pravednik!” (Lk 23, 48)
Križ ne možemo ukloniti iz svoga života. Križ se mora pomno promatrati, mora mu se dopustiti da dotakne moj život. Križ je poistovjećivanje s Kristovim patnjama! Križ je služba. Svatko tko je u Crkvi, ne može ostati po strani i biti samo promatrač križa, nego se križ mora živjeti. Križ je služenje drugima, konkretna pomoć u konkretnoj potrebi.
- „Što tražite Živoga među mrtvima? Nije ovdje, nego uskrsnu.“ (Lk 24, 6) Bez ove poruke ženama na Isusovu grobu, naš bi pogled na križ bio nepotpun, nejasan i besmislen. Isus Krist svojim uskrsnućem daje smisao svakom križu, ali i svakom životnom trenutku ispunjenom neizvjesnošću, kao što je smrt. Očigledno je da u ovom odlomku sv. Luku ne zanima toliko prazan grob, već prije svega srce ove objave: Bog je uskrisio Isusa. Odgovor one dvojice u blistavoj odjeći: „Nije ovdje“, ukazuje na novu prisutnost, koja više nije ograničena tjelesnošću, nego je živa i aktivna. Kao da želi reći da je Gospodin uskrsnuo i da je sada prisutan, da je nadvladao smrt i svaku drugu prepreku, da je nadvladao nevjeru i da je nadvladao očaj, vraćajući nadu: ako nije ovdje, uskrsnuo je.
U svojoj oporuci don Luka je, između ostaloga, napisao sljedeće: „Vjerujte u Uskrsnuće Kristovo i Vaše uskrsnuće. To je najvažnije. Stavio sam Uskrslog Isusa na svoj grob da svi vjerujemo u Njega, Uskrslog. Toga se uvijek držite.“
Upravo u toj vjeri možemo reći da don Luka nije nestao, nego je na drugačiji način prisutan ovdje i sada, u Isusu koji ga više ne poziva za euharistijski stol, na kojemu je ovdje slavio euharistiju nebrojeno puta, već za stol božanskog zajedništva čiji je ovaj zemaljski stol simbol i predokus. Svećenička smrt daje nam jasniji osjećaj da je naša liturgija, a donekle i cijeli život vjere, otajstvo vidljivih i nevidljivih prisutnosti, događaj zajedništva koji probija zid vremena i nekako izlijeva vrijeme i vječnost jedno u drugo.
- Zahvaljujući Gospodinu za don Lukino svećeničko svjedočanstvo, upravljamo svoje molitve moleći za njegovo dioništvo u slavi raspetog i uskrslog Krista i moleći za našu svakodnevnu vjernost i žar vjerničkoga postojanja i svjedočenja. Amen.
✠ Petar Palić
