Na mostarskom groblju Šoinovac u utorak, 14. listopada 2025., u popodnevnim satima pokopan je don Stipe Ivančić, svećenik Mostarsko-duvanjske biskupije, koji je preminuo u 77. godini života i 52. godini svećeničke službe.
Sprovodne obrede i misu zadušnicu predvodio je mostarsko-duvanjski biskup mons. Petar Palić, u zajedništvu s porečkim i pulskim biskupom mons. Ivanom Štironjom, generalnim vikarom don Nikolom Menalom, nacionalnim ravnateljem Papinskih misijskih djela BK BiH mons. Lukom Tunjićem te svećenicima Mostarsko-duvanjske, Trebinjsko-mrkanske i drugih biskupija u BiH, kao i redovničkih zajednica.
Na početku je kratki pokojnikov životopis pročitao kancelar don Antonio Zirdum i prenio izraze sućuti vrhbosanskog nadbiskupa mons. Tome Vukšića, biskupa u miru mons. Ratka Perića, don Stipinog studijskog kolege mons. Stanka Jerčića i s. Franke Bagarić, provincijske predstojnice Školskih sestara franjevki Krista Kralja.
U svojoj homiliji, biskup Palić podsjetio je okupljene vjernike, rodbinu i subraću svećenike da su se došli oprostiti od don Stipe s tugom u srcu, ali i s čvrstom nadom u uskrsnuće koju daruje Krist. „Dolazimo nemirna srca zbog gubitka, ali ukorijenjeni u nadi koja ne razočarava, nadi uskrsnuća koju nam je sam Krist zadobio“, rekao je.
Don Stipe Ivančić bio je svećenik iznimnih intelektualnih sposobnosti. Teološki studij završio je izvrsnim uspjehom, stekavši i doktorat iz teologije. Služio je u misijama i djelovao u samom središtu crkvenog misionarskog djelovanja, u Kongregaciji za evangelizaciju naroda u Rimu. Međutim, biskup Palić istaknuo je da njegovo najdublje i možda najautentičnije svećeničko svjedočanstvo nije došlo kroz akademska ili institucionalna postignuća, nego kroz trideset godina tihe patnje zbog duševne bolesti.
„Mentalna bolest, taj tajanstveni križ koji mnogi nose u tišini, ušla je u don Stipin život. I gotovo trideset godina njegova je služba poprimila oblik koji nikada nije mogao predvidjeti“, rekao je biskup i dodao: „Svijet bi možda tih trideset godina nazvao tragedijom, promašajem, neostvarenim potencijalom. Ali poslušajmo ponovno Isusa: ‘Sakrio si ovo od mudrih i umnih, a objavio malenima.’“
Prema biskupovim riječima, upravo ta ogoljenost u kojoj je don Stipe ostao bez oklopa vanjskih postignuća postala je prostor u kojem je došlo do dubljeg susreta s Kristom. „U svojoj bolesti, don Stipe je bio ogoljen od oklopa intelektualnih postignuća. Postao je ovisan, ranjiv, djetinje malen. I možda, upravo u tom ogoljenju došao je do dubljeg poznavanja Isusa nego što su mu to sve teološke knjige mogle ikada prenijeti.“
„Moramo se oduprijeti napasti da don Stipin život dijelimo na ‘prije’ i ‘poslije’, kao da je duševna bolest zid koji dijeli uspjeh od neuspjeha“, naglasio je biskup Palić. „Ne, njegov je život bio neprekinuto tkanje, satkano Božjom providnosnom ljubavlju.“
U tom duhu je poručio da skoro 30 godina tihe službe u svećeničkom domu nisu bile fusnota njegovog života, nego upravo njegovo najdublje sudjelovanje u Kristovom pashalnom otajstvu, i to u poniznosti, slabosti i tihoj patnji.
Osvrćući se na don Stipinu dugogodišnju tišinu i povučenost, biskup Palić poručio je da svećenik nije definiran svojim funkcijama ili karijerom: „Don Stipin život poručuje: svećenik nije definiran svojim postignućima, nego svojom sličnosti s Kristom. A Kristovo najveće postignuće dogodilo se u prividnom neuspjehu, na križu.“
Posebnu zahvalu uputio je svima koji su tijekom desetljeća bili uz don Stipu: osoblju i svećenicima u svećeničkom domu, rodbini i prijateljima koji su ga pohodili, njegovateljima i onima koji su mu služili u tišini.
„Onima koji su se možda pitali zašto su takvi darovi ostali ‘zaključani’, poručujem: nijedan, pa i najmanji čin ljubavi nije bio uzaludan. Svaki posjet, svaka molitva, svaki skuhani ručak, svaki čin brige bio je sudjelovanje u Kristovoj vlastitoj službi patnicima“, rekao je biskup.
Na samom kraju homilije, biskup Palić je zaključio: „Dok se pripremamo predati don Stipino tijelo zemlji, a njegovu dušu Božjem milosrđu, nađimo utjehu u Isusovu obećanju: ‘Nitko ne poznaje Sina doli Otac, i nitko ne poznaje Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti.’ Don Stipe je poznavao Sina. Kroz sve godine studija i sve godine patnje, kroz visine i dubine, on je poznavao Sina. A Sin je poznavao njega. To je ono što je važno. To je sve.“
Na kraju misnog slavlja nazočnima se obratio porečki i pulski biskup Ivan Štironja uime dviju Nacionalnih uprava Papinskih misijskih djela u Zagrebu i Sarajevu, njihovih ravnatelja s. Ivane Margarin i mons. Luke Tunjića, kao i svih onih čija je briga da misijsko djelo Crkve živi i širi se u Crkvi u Hrvata. Istaknuo je don Stipinu ljubav prema misijama koju je stekao u roditeljskome domu, kao i ljubav prema naviještanju Radosne Vijesti. Podsjetio je i don Stipin doktorski rad, djelo koje je najbolje oslikalo misijski rad Crkve u Hrvata u usporedbi s enciklikom pape Pija XII. iz 1957. godine „Fidei Donum“.
