Mostarsko-duvanjski biskup i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski Petar Palić predvodio je u mostarskoj katedrali na Veliku subotu, 8. travnja, vazmeno bdjenje.
Koncelebrirali su don Stipe Gale, kancelar Ordinarijata, don Josip Galić, katedralni župnik i don Branimir Bevanda, župni vikar.
Nakon blagoslova ognja i paljenja uskrsne svijeće, koju je u katedralu unio župni vikar don Branimir, uslijedio je Hvalospjev uskrsnoj svijeći.
Starozavjetna čitanja navijestili su župni čitači, a nakon svečane pjesme Slave koje je popratila zvonjava zvona i evanđeoskog izvješća o uskrsnuću koje je navijestio župnik don Josip, uslijedila je prigodna homilija biskupa Petra u kojoj je govorio o značenju Uskrsa.
Na kraju vazmenoga bdjenja katedralni župnik don Josip Galić čestitao je biskupu i nazočnim vjernicma Uskrs te blagoslovio uskrsno jelo koje su vjernici donijeli na blagoslov.
Obredima je ravnao bogoslov Antonio Zirdum, a za vrijeme liturgijskih obreda pjevao je katedralni zbor „Marija“ pod ravnanjem mo. don Dragana Filipovića, uz orguljsku pratnju s. Mateje Krešić.
Homiliju biskupa Petra donosimo u nastavku:
1. U prvom dijelu ove svečane liturgije Vazmenog bdijenja slušali smo izvješća o Božjem postupanju sa svojim izabranim narodom, preuzeta iz nekih knjiga Staroga zavjeta. To su izvješća rođena iz iskustva ljudi o Bogu koji je i Stvoritelj i Spasitelj. Tema koja se ponavlja je nevjerojatna ljubav i dobrota Gospodina koji daje život svom narodu i koji je ustrajno vjeran svojim obećanjima.U Evanđelju smo čuli Matejevo izvješće o događaju Isusova uskrsnuća. Uskrs ne počinje blagim šapatom, nečujnom tišinom. Naprotiv, Uskrs, čuli smo, počinje snažnim potresom. U veljači smo s velikom empatijom dijelili patnje ljudi u Turskoj i Siriji kad ih je pogodio strašan i snažan potres.
Tijekom potresa zemlja se zatrese, štošta se počne tresti i ono za što se vjerovalo da je sigurno, raspada se. Jer potresi su koncentrirana energija, snaga su i izraz sile prirode, tako da se često možemo samo čuditi i nemoćno gledati kako ta snaga lomi, ruši i nitko je ne može obuzdati. U takvim katastrofama mnogo toga pada u vodu, pa čak i mnoge sigurnosti. Na primjer, sigurnost da je sve otporno na potres. Da imamo sve pod kontrolom. Da se ništa neće dogoditi. A onda vidimo kako su mnogi potresi razbili sigurnost stručnjaka.
Žene, koje danas susrećemo u Evanđelju, i one imaju svoje sigurnosti. Na putu su do groba, gdje vlada grobna atmosfera, žele doći na grob, izraziti svoju tugu, možda se prisjetiti o svemu što su proživjele s Isusom. Žele se uvjeriti da je još tu, pobrinuti se za njegovo mrtvo tijelo, jer u sebi nose sigurnost: “Tko je mrtav, mrtav je. Protiv smrti nema pomoći.”
2. Braćo i sestre, koliko mi sami imamo neke svoje sigurnosti koje nas prate cijeli život? Nekoga olako otpisujemo, a druge unaprijed osuđujemo na neuspjeh. Jednostavno tvrdimo: tako je bilo, tako jest i tako će i ostati. Događa se da imamo sigurnosti o sebi ili drugima i te su sigurnosti čvrste kao stijene, nepobitne, zacementirane i zazidane. Uostalom, tako je bilo oduvijek i tako treba ostati zauvijek.
3. “I gle nastade žestok potres.” Tako se najavljuje Uskrs. Snažan juriš, pun energije, moćan. I Uskrs sve odjednom okreće naglavačke. Odjednom je sigurnost žena poljuljana. Odjednom naoružani vojnici drhte i to smrtnim strahom, a oni koji su izgledali tako čvrsti ruše se na zemlju. Čak ni veliki svećenici, pismoznanci, farizeji i također Poncije Pilat ne mogu više učiniti ništa. Tijekom tog događaja oni postaju mali i beznačajni. A to se događa uvijek kad Bog uđe u igru života. Onda se stisnu i ušute oni koji su mislili da su veliki i koji su previše otvorili usta. Jer protiv moći i sile Božje naše sigurnosti gube. A ono što je nama ljudima nemoguće, to postiže sila Svevišnjega.
Sveto pismo nam govori: “Anđeo Gospodnji siđe s neba, pristupi, otkotrlja kamen i sjede na nj.” Grobni kamen koji je zakopao sve nade je odvaljen. A za onoga koji je bio mrtav, anđeo kaže: On živi! Čak se i ova najčvršća sigurnost odjednom srušila. Ni mrtvi više čini se nisu samo mrtvi.
Ono što se ovdje događa također je emocionalni potres. Tu se miješaju osjećaji. Veliki petak, bičevanje, smrt na križu! I odjednom bi sve trebalo biti potpuno drugačije. Radost ne može doći tako brzo. I naravno da možemo razumjeti žene: prvo što osjete je strah. Mogu li vjerovati u to? Boje se vlastite nade. Strah da je sve iluzija, san, greška. Sa strahom i velikom radošću bježe s groba. Pomiješani osjećaji: “To ne može biti istina!” i “Kad bi barem bila istina!”
4. Ova sveta noć trenutak je, braćo i sestre, da svatko od nas u srcu postavi pitanje: je li Isus uskrsnuo za mene, u mome životu? Koji osjećaji prožimaju u ovome trenutku moje srce: sumnja, indiferentnost – svejedno mi je ili iskrena vjera da je Isus živ?
Naša je vjera, prije svega, vjera, povjerenje i ljubav prema osobi, Isusu Kristu, koji je svojim uskrsnućem živ i prisutan među nama na najintimniji način. Bez Krista u središtu naše vjere, naših života i naše Crkve, mi smo poput ljudi koji lutaju u tami ne znajući zapravo što smo pozvani činiti i biti. Naše nas uskrsno slavlje večeras poziva da mu otvorimo svoja srca i svoje živote i dopustimo mu da se nastani u nama.
Ako nam je najvažniji dio Uskrsa blagoslov jela, završetak posta i povratak na staro, onda ostajemo i dalje u svome grobu, u svom životnom brlogu, koji nam se ipak mili više od ljepote uskrsne milosti koja mijenja, koja daje novi okus našem životu. Ako se uskrsnuće ne nastavi događati u nama, što nam znači to što je Isus fizički izašao iz groba i stao pred svoje učenike? Pa što ako se nešto dogodilo tada, ako se sada, sa mnom i među nama ništa ne događa.
5. Što je onda Uskrs? Uskrsnuće se događa tamo gdje svim srcem vjerujemo i predajemo se Bogu života, gdje dopuštamo da Božji potres poljulja naše stare, tužne i negativne sigurnosti. Uskrsnuće se događa kad se kroz ruševine uvjerenja kojima smo svakodnevno izloženi usuđujemo vidjeti nešto novo. Uskrsnuće se događa kad počinjemo vidjeti sebe novima, kad prepoznajemo vrijednost života iznova. Uskrsnuće se događa kad uskrsnim očima tražimo Božji prst u našem svijetu.
6. I zato svima nama želim da ovo vazmeno bdijenje preobrazi naša srca, da dopustimo da nas Božji zahvat potrese u sigurnosti naših misli i djela i da imamo na umu jednu stvar: ne možemo razmišljati dovoljno uzvišeno o našem Bogu. A on je Bog života, snage i sile, koji ljubi nas, svoja stvorenja. Budući da je Bog Bog života, onda se možemo radovati životu i u svojim srcima ponijeti svjetlo u svijet i učiniti radost zaštitnim znakom nas kršćana.
S Uskrsom su, draga braćo i sestre, mnoge sigurnosti poljuljane. Jer Uskrs nije bezazlena proljetna svetkovina. Uskrs je u osnovi mistično iskustvo koje nam govori da više ne živimo mi nego Kristov Duh živi u nama i kao mi. Uskrs je najveći potres u povijesti čovječanstva. Dopustimo i mi da snaga Uskrsloga Isusa potrese i protrese i naše živote. Amen.
