1. veljače 2023.

Biskup Petar predstavio knjigu nadbiskupa Želimira

„Dubrovnik je odsada i moj grad – pastirski pohod Ivana Pavla II.“, naslov je knjige predsjednika HBK mons. Želimira Puljića, nekadašnjega dubrovačkog biskupa, sadašnjega zadarskoga nadbiskupa, predstavljene 3. prosinca 2022. u Kazalištu „Marina Držića“ u Dubrovniku.

Knjigu su predstavili mostarsko-duvanjski biskup i trebinjsko-mrkanski apostolski upravitelj mons. Petar Palić, predsjednica dubrovačkog ogranka Matice hrvatske dr. Slavica Stojan i voditeljica Ureda za medije Dubrovačke biskupije gđa Angelina Tadić.

Dr. Stojan predstavila je prvi dio knjige „San i java obilježili su povijest Dubrovnika“, te je za taj naslov, kao i ostale naslove u knjizi, rekla da imaju narativni karakter. Istaknula je također da snovi i zbilja čine dva stanja naše svakodnevice: fenomen sna u kojem čovjek gradi svoj svijet i prostor zbilje koji rijetko nalikuje onoj konstrukciji iz sna. Naglasila je da je Dubrovnik grad u kojem se poštuje život, u kojem savjest ima uzvišeno mjesto, a sloboda je mjerilo svih stvari, takav grad s tim i takvim „performansama“, a u okolnostima u kojima je nastajao, predstavlja snoviđenje, taj grad je pozitivni eksces koji se dogodio na rubu nemogućega i nestvarnoga, postao je zbilja u koju čovjek jedva može vjerovati da je moguća, upravo zbog posvemašnjega diskontinuiteta s kontinentom u zaleđu Grada, zbog antiteze – alegorijski rečeno, oštroga stjenjaka i uglancanoga kamena. Dr. Stojan je zatim predstavila povijest odnosa Dubrovnika i papa kroz povijest, ističući u tom kontekstu iznimnu važnost podrške Ivana Pavla II. Dubrovniku u vrijeme ratnog razaranja, kao i njegovog kasnijeg dolaska u Dubrovnik.

Biskup Palić osvrnuo se na drugi dio monografije, koji obuhvaća razdoblje od prvih poziva upućenih papi Ivanu Pavlu II. da posjetiti Dubrovnik, pa sve do Papina prihvaćanja postati počasnim građaninom grada Dubrovnika. Istaknuo je da je to bila veoma zahtjevna priprava, zahtjevna posebno za naš grad i Biskupiju, s obzirom na prometnu povezanost, ljetnu sezonu i zemljopisni položaj biskupije. Podsjetio je da je Odbor za pripremu Papina pohoda Dubrovniku službeno imenovan i započeo s radom sredinom veljače 2003., to znači da je na raspolaganju imao samo četiri mjeseca za pripremu toga zahtjevnog pohoda. Priznao je da tada, sa 31 godinom, nije mogao ni naslutiti zahtjevnost organizacije, no da je tako i bolje, jer pitanje je bi li čovjek na sve bio spreman i bi li mogao izdržati, kad bi sve znao unaprijed.

Kazao je i da monografija donosi mnoge zanimljive činjenice, između ostalog i da ideja o Papinu pohodu Dubrovniku postoji još od 3. studenoga 1992., dok je još taj Grad vidao svoje i rane svojih građana nakon teških ratnih razaranja, te je tada biskup Puljić u pismu Papu pitao: „Mogu li se nadati, Sveti Oče, da će Dubrovačka biskupija imati milost i čast ugostiti Petrova nasljednika Ivana Pavla II. u skoroj budućnosti?!“, a kucao je dubrovački biskup Želimir na vrata Papina srca devet puta s devet svojih pisama. Kazao je da je u monografiji opisano sve ono što je važno znati i vrijedno upamtiti, a tiče se organizacije Papina pohoda Dubrovniku: daljnja i bliža priprava, duhovna priprava, logo Papina pohoda, opis programa na sam dan pohoda, tijek svete mise i svi važniji elementi uz slavlje, dolazak Pape na Stradun, kao i zahvalna pisma Papinih suradnika za nezaboravno gostoprimstvo u Dubrovniku i skladnu organizaciju slavlja.

Istaknuo je da taj drugi dio monografije završava odlukom Grada Dubrovnika proglasiti papu Ivana Pavla II. počasnim građaninom grada Dubrovnika, Papinim prihvaćanjem i kao krunom svega – audijencijom u Vatikanu predstavnika Dubrovačke biskupije i Grada Dubrovnika 29. travnja 2004. godine, kad je Svetom Ocu predana povelja. Svoje izlaganje biskup Palić zaključio je zahvalom: „Nadbiskupe Želimire, hvala i Vama na ovom ukoričenom trajnom spomenu tog povijesnog i iznimnog događaja za ovaj Grad, ovu Biskupiju i hrvatski narod u cjelini!“

Voditeljica Ureda za medije Dubrovačke biskupije Angelina Tadić predstavila je treću cjelinu knjige koja nosi naslov „Veliki, sveti Ivan Pavao II. s Hrvatskom u srcu“, a koja donosi izlaganja nadbiskupa Želimira Puljića o blagopokojnom Papi nakon što je proglašen blaženim 2011. godine, te se u njima promišlja o Papinoj duhovnoj ostavštini Crkvi i svijetu. Voditeljica Tadić istaknula je da uz opće i zanimljive podatke o Papinu životu koje uvijek iznova rado prebiremo otkrivajući nešto novo, u izlaganjima nadbiskupa Puljića mogu se uočiti neki u javnosti prepoznatljivi elementi na koje je blagopokojni Papa stavljao naglaske u svom pontifikatu, a oni se, za ovo predstavljanje, mogu sažeti u nekoliko točaka: Papina komunikacija prema raznim skupinama osoba u Crkvi i društvu; Papina posvećenost obiteljima, mladima i bolesnima, te novoj evangelizaciji koja mu je bila na srcu; Papini prioriteti u naučavanju, a što se može iščitati iz njegovih nastupa, poruka, propovijedi, pisama, knjiga i ponajviše enciklika.

Podijelila je i osobno iskustvo susretanja pape: od gimnazijalke koja je 1985. prvi put vidjela Papu koji je tada bio gotovo na početku svog pontifikata, do 2003. kada je kao novinarka katoličkih medija pratila dolazak u Dubrovnik tog istog pape koji je tada bio već u poznim godinama života i u invalidskim kolicima. Na kraju je kazala da je za vjernike Dubrovačke biskupije taj Papin pohod bio je događaj koji je unio „ne tek svjetlost u naše živote nakon ratnih stradanja i sporog poslijeratnog povratka u normalan život, nego je probudio jednu novu nadu u budućnost u kojoj će s nama zasigurno biti Krist te nam obnovio snagu“. Taj dan s papom na našim ulicama bio je preobražavajući, ispunjen jakim emocijama od početka do kraja, zaključila je Tadić.

Okupljenima se na početku promocije obratio gradonačelnik Dubrovnika Mato Franković koji je kazao da je Papina rečenica „Dubrovnik je odsada i moj grad“ sjajan naslov za jedno sjajno djelo. Zahvalio je nadbiskupu Puljiću, kazavši mu da je u njegovim genima Dubrovnik bio i ostat će. Istaknuo je da je Papin dolazak u Dubrovnik bila velika čast za Grad, te da je papa time udario jedan pečat značaja Dubrovnika, kako u Hrvatskoj tako i u svijetu. Kazao da je je Ivan Pavao II., svojim rečenicom da je Dubrovnik odsada i njegov grad, omogućio  da se i njemu obraćamo jednako kao što se obraćamo i našem sv. Vlahu, jer i kad je dobro i kad je manje dobro, oni su uvijek s nama.

Na kraju se okupljenima obratio i autor knjige nadbiskup Puljić koji je zahvalio svima koji su organizirali predstavljanje, istaknuvši da uz ovu akademsku svečanost predstavljanja knjige o sv. Ivanu Pavlu II. naviru draga sjećanja na papu koji je prvim nastupnim govorom, prije 44 godine, osvojio srca ljudi, posebno mladih, te zacrtao program svog pontifikata. Kazao je i da mu, kao nekadašnjem dubrovačkom biskupu, još uvijek u ušima zvone Papine riječi na koncu mise u Dubrovniku: „Dugo sam vremena želio posjetiti Dubrovnik. Ta se moja želja danas ispunila“.

Nadbiskup Puljić kazao je da je s osobitom pažnjom napisao tu knjigu o velikom papi koji nas je u prigodi pohoda Gradu sv. Vlaha obdario novom blaženicom, Marijom Propetog Isusa iz Blata. Tim pohodom ostvarila se naša, ali i njegova želja. Istaknuo je da je knjigu posvetio „našem sv. Vlahu, Gradu Dubrovniku i sv. Ivanu Pavlu II., jer njih sve troje vidno su utjecali i na moj životni hod vjernika, svećenika i biskupa, pa im ovom monografijom iz dubine duše harno zahvaljujem. Providnost je ovu dvojicu svetaca vezala na zajedničkom zadatku ‘tkanja povijesti’ u Parčevu Gradu na kraju drugog i na početku trećeg tisućljeća hoda Crkve Kristove.“

Program je vodila Nike Nagy, a glazbenim točkama program je uveličala klapa Ragusavecchia i zbor Župe Presvetog Spasitelja iz Mokošice.

Biskupovo predstavljanje knjige donosimo u cijelosti.

  1. Nikad nije kasno. Ovu bismo izreku mogli primijeniti i za ovu monografiju koju večeras predstavljamo u Gradu sv. Vlaha, koji je od 29. travnja 2004. godine, nakon što je papi Ivanu Pavlu II. predana povelja počasnoga građanina grada Dubrovnika, postao i gradom svetog Ivana Pavla II. Iako je odmah nakon Papina pohoda 2003. postojala ideja o izradi monografije Papina posjeta Dubrovniku, okolnosti i mišljenja pojedinaca su bila da ona nije potrebna, budući da se planira izdati jedna cjelovita monografija, koja će obuhvatiti sva mjesta ovoga 100. Papinog putovanja.

Monografija koju, iz znanih razloga pandemije i drugih okolnosti, dvije godine od njezina objavljivanja predstavljamo u Gradu večeras, a koja je objavljena 17 godina nakon Papina pohoda Dubrovniku, podijeljena je na tri dijela. Osvrnut ćemo se na drugi dio, zapravo središnji dio koji obuhvaća razdoblje od prvih poziva upućenih papi Ivanu Pavlu II. posjetiti Dubrovnik, pa sve do Papina prihvaćanja postati počasnim građaninom grada Dubrovnika.

Četiri mjeseca intenzivne priprave ovoga pohoda i sam pohod trebalo bi smjestiti u nekih desetak minuta prikaza.

  1. Započet ću događajem u kojemu se može prepoznati svaki stanovnik ovoga grada koji je zimi zrakoplovom putovao u Zagreb.

Krajem prosinca 2002. godine stigao je poziv iz Tajništva Hrvatske biskupske konferencije da će početkom siječnja 2003. godine, točnije 7. siječnja, u Zagrebu boraviti delegacija iz Vatikana kako bi se susreli s biskupima iz biskupija koje će Ivan Pavao II. eventualno posjetiti na svom pohodu Hrvatskoj.

Započinje avantura putovanja. Na put prema Zagrebu krenuli smo 7. siječnja jutarnjim zrakoplovom u 6,50 sati tadašnji dubrovački biskup Želimir i ja kao tajnik. Nakon svih (ne)vremenskih i drugih nedaća, u Zagreb smo stigli tek oko 14,30 sati, a nazad večernjim zrakoplovom u 21 sat umjesto u Dubrovnik do Splita radi bure, pa autobusom iz Splita u Dubrovnik sutradan ujutro oko 4,30. Tako je s 24-satnim putovanjem do Zagreba i nazad počela priprema Papina pohoda Dubrovniku. Papi je to putovanje bilo 100. putovanje izvan Italije i svi smo to putovanje doživljavali kao posebnu čast. Prvi smo dio sastanka u Zagrebu, onaj prijepodnevni, propustili. Sastanku su, uz biskupe pojedinih biskupija iz Hrvatske i njihove suradnike,  nazočili i gosti iz Vatikana i Italije: među ostalima mons. Renato Boccardo, tada odgovorna osoba za organiziranje Papinih putovanja i njegov suradnik dr. Alberto Gasbari, dva predstavnika Alitalije, zrakoplovne tvrtke koja inače papu prevozi do odredišta i još nekoliko osoba iz osobnog Papinog osiguranja. Konačne potvrde pohoda nije bilo radi Papina zdravstvenog stanja, a pripreme će morati početi jer je vrijeme kratko, bez obzira na konačnu odluku.

  1. Nakon tog početnog susreta u Zagrebu, slijedi veoma zahtjevna priprava, zahtjevna posebno za naš grad i Biskupiju, s obzirom na prometnu povezanost, ljetnu sezonu i zemljopisni položaj biskupije. Priprava je bila zahtjevna i jer se radilo o štićenoj osobi I. kategorije, što uključuje znatne sigurnosne mjere i pripreme. Trebalo je najprije predložiti mjesto euharistijskoga slavlja i okvirni program, pa onda, segment po segment, krenuti redom.

Bit će potrebno uskladiti sve: da jedinom prilaznom cestom, bilo s istoka ili sa zapada, u grad dođu autobusi s hodočasnicima, a bilo je oko 60000 hodočasnika; da jedinom prilaznom cestom Papa dođe u grad; da se jedinom izlaznom cestom preveze nekoliko stotina gostiju s cruisera koji je toga dana prvi put uplovio u grušku luku i njegovo bi otkazivanje značilo neodgovornost i neispunjavanje obveza, pa je trebalo prihvatiti cruiser i prevesti putnike do zračne luke; da se jedinom prilaznom cestom preveze nekoliko tisuća gostiju iz zračne luke u grad na isti taj cruiser, jer je Dubrovnik toga dana za te goste bio ukrcajna i iskrcajna luka. Zahvaljujući međusobnom razumijevanju, ogromnoj količini strpljivosti i suradnje koja je bila potrebna, uspjeli smo napraviti dobru koordinaciju svih tijela i ustanova.

Odbor za pripremu Papina pohoda Dubrovniku službeno je imenovan i započeo s radom sredinom veljače 2003., to znači da smo na raspolaganju imali samo četiri mjeseca za pripremu toga zahtjevnog pohoda. Bila su dva Odbora: Koordinacijski i Organizacijski.

Tada, sa svojih 31 godinu nisam mogao ni naslutiti zahtjevnost organizacije. Možda je tako i bolje. Pitanje je bi li čovjek na sve bio spreman i bi li mogao izdržati, kad bi sve znao unaprijed.

  1. Monografija donosi mnoge zanimljive činjenice, između ostalog i da ideja o Papinu pohodu Dubrovniku postoji još od 3. studenoga 1992., dok je još ovaj Grad vidao svoje i rane svojih građana nakon teških ratnih razaranja, koji se ovih dana spominjemo u Gradu. Toga je datuma, naime, tadašnji dubrovački biskup Želimir napisao Papi Ivanu Pavlu II. pismo u kojemu ga obavještava da se 27. listopada 1992. na euharistijskom slavlju u ranjenoj dubrovačkoj katedrali pjevao himan „Tebe Boga hvalimo“ kao izraz zahvale Bogu za slobodu, tog dara višnjega Boga, a slavljem je predsjedao tadašnji apostolski nuncij u RH mons. Giulio Einaudi. U istom je pismu biskup Želimir napisao: „Mogu li se nadati, sveti Oče, da će Dubrovačka biskupija imati milost i čast ugostiti Petrova nasljednika Ivana Pavla II. u skoroj budućnosti, nakon 530 godina očekivanja?!“ (str. 68) Kucao je dubrovački biskup Želimir na vrata Papina srca devet puta s devet svojih pisama. U Lukinom evanđelju postoji Isusova prispodoba o bezočnom sucu i ustrajnoj udovici, koja kuca i moli da je obrani od tužitelja. (usp. Lk 18,1-8) Sudac je nije obranio zbog svoje obzirnosti, ali jest zbog njezine ustrajnosti. U ovom slučaju se poklopila ustrajnost biskupa Želimira, ali i ljubav Ivana Pavla II. prema Hrvatskoj, i osobito njegova želja posjetiti Dubrovnik, što potvrđuju njegove riječi na kraju mise 6. lipnja 2003. u gruškoj luci: „Dugo sam vremena želio doći u Dubrovnik….“ Monografija nam na 135. stranici otkriva i kako je došlo do tih rečenica, koje su tijekom euharistijskoga slavlja u Gružu, upravo na Papin poticaj i njegovu želju, pripremljene i koje je Papa izgovorio.

U monografiji je opisano sve ono što je važno znati i vrijedno upamtiti, a tiče se organizacije Papina pohoda Dubrovniku: daljnja i bliža priprava, duhovna priprava, logo Papina pohoda, opis programa na sam dan pohoda, tijek svete mise i svi važniji elementi uz slavlje, dolazak Pape na Stradun, kao i zahvalna pisma papinih suradnika za nezaboravno gostoprimstvo u Dubrovniku i skladnu organizaciju slavlja. Boravak sv. Oca u biskupovom domu u Gospinu polju ostat će duboko u srcima svih onih koji su imali prigodu i milost posluživati mu kod objeda ili se osobno pozdraviti s njim na odlasku.

Ovaj drugi dio monografije završava odlukom Grada Dubrovnika proglasiti Papu Ivana Pavla II. počasnim građaninom grada Dubrovnika, Papinim prihvaćanjem i kao kruna svega – audijencija u Vatikanu predstavnika Dubrovačke biskupije i Grada Dubrovnika 29. travnja 2004. godine, kad mu je predana povelja.

  1. Monografija ne sadrži, ali se iz zahtjevnosti organizacije događaja može naslutiti, sate i sate neumornog rada, sjednica, „dizanja i padanja“ i uzajamnog nošenja i hrabrenja nas u Tajništvu Organizacijskoga odbora i Povjerenstvima, ali i drugih brojnih sudionika u pripravi ovoga pohoda čija imena nisu našla i redovito ne nalaze mjesto u sličnim monografijama.

Kao tadašnjem predsjedniku Organizacijskog odbora, drago mi je što su, ipak, u ovoj monografiji mjesto našla imena voditelja i osoba različitih Povjerenstava, koja su bila dio Organizacijskoga odbora. S tajništvom Odbora i Protokolom, bilo je sedam Povjerenstava, svako sa svojim točno određenim zadaćama. Uz tekstove, posebnu vrijednost u ovoj monografiji imaju i fotografije. Nadam se da će se na njima neki prepoznati i da ćete i neke prepoznati.

Na početku Monografije nadbiskup Želimir je napisao da ovu monografiju posvećuje zanimljivomu „trojnom amalgamu“:

  • Gradu sazdanom na kamenim hridima koje oplakuju valovi sinjega mora;
  • Svecu Vlahu, zaštitniku i Parcu, koji svojom sijedom bradom miluje mire i fortece, zvonike i trgove toga čudesnoga grada;
  • Velikom sinu poljskoga naroda, svetom Ivanu Pavlu II., vrhovnom pastiru sveopće Crkve od 1978. do 2005.

Ovom „trojnom amalgamu“ neka večeras bude pridružen i onaj četvrti:

to su svi ljudi dobre volje ovoga Grada i svi oni, iz bilo kojeg područja: onog jednostavnog – obiteljskog, društveno-političkog, zdravstvenog, sigurnosnog, kulturnog, turističkog, medijskog i studentskog života koji se nisu štedjeli ugrađujući sebe u uspjeh ovoga pohoda.

Ova je Monografija zapravo velika „Hvala“ njima u riječi i slici, jer svako slovo teksta i svaki piksel fotografije skrivaju trud i napor pojedinaca za ispunjenje ove misije. Hvala im!

Nadbiskupe Želimire, hvala i vama na ovom ukoričenom trajnom spomenu tog povijesnog i iznimnog događaja za ovaj Grad, ovu Biskupiju i Hrvatski narod u cjelini.

Hvala i svima vama na nazočnosti i pozornosti!