Misu Večere Gospodnje u mostarskoj katedrali Marije Majke Crkve, na Veliki četvrtak 14. travnja ove godine u 18.00 sati predvodio je biskup mons. Petar Palić. Uz biskupa za oltarom bio je đakon Nikša Pavlović, koji je navijestio Evanđelje i asistirao pod misom. U koncelebraciji su bili don Nikola Menalo, generalni vikar, don Josip Galić, katedralni župnik, don Radoslav Zovko, bolnički kapelan i don Branimir Bevanda, župni vikar u katedrali dok je zborom ravnao don Dragan Filipović, a ceremonijama bogoslov Zvonimir Rezo. Tv postaja Maria vision prenosila je misu koja se može pogledati na poveznici https://www.youtube.com/watch?v=ZS9vbTFAPsA. Pod misom je propovijedao generalni vikar don Nikola Menalo. Prenosimo njegovu propovijed.
Braćo i sestre, tri su teme Velikoga četvrtka koje nam se danas posebno stavljaju na srce: Euharistija, Pranje nogu apostolima i Getsemanij.
- Euharistija. Sv. Pavao nas u poslanici Korinćanima, napisanoj prije Evanđelja, upućuje u najsvetiji čin bogoštovlja u Crkvi, Sakrament Euharistije, ustanovljen na Isusov Veliki četvrtak u gornjoj sobi, vjerojatno u kući evanđelista Marka
- “Ovo je moje tijelo”, rekao je o kruhu. Prelomljeni kruh predstavlja tijelo Kristovo. Onome koji ga prima u svoje ruke i na svoje usne s vjerom i ljubavlju, to ima jedno značenje ne samo spomena nego živoga kontakta s Isusom Kristom te čovjek postaje pokretni tabernakul.
- “Ova čaša novi je savez u mojoj krvi”. Savez (zavjet) je srodstvo, veza, uspostavljeno između Boga i čovjeka. Staro srodstvo bijaše utemeljeno na zakonu. S Isusom je otvorena nova veza za čovjeka, koja ovisi ne o zakonu nego o ljubavi, koja ovisi ne o čovjekovoj sposobnosti da obdržava zakon nego o slobodnoj milosti Božje ljubavi ponuđenoj ljudima.
U starom zavjetu (savezu) čovjek nije mogao učiniti ništa osim bojati se Boga jer je on uvijek bio u pomanjkanju budući da nikad nije mogao savršeno obdržavati zakon, u Novom zavjetu on dolazi k Bogu kao dijete ocu. Ma kako god mi gledali na stvari, to je Isusa stajalo života, jer je novu vezu ljubavi učinio mogućom. “Ova krv je život” kaže zakon (Pnz.12:23); To je koštalo Isusova života, njegove krvi. I tako rujno vino sakramenta stoji na mjestu života-krvi Kristove bez koje novi zavjet, novi odnos čovjeka prema Bogu, nikada ne bi mogao biti moguć.
Glad i žeđ, posebice nakon korizmenoga posta, potiču čovjeka na veće zajedništvo s Bogom pod prilikama kruha i vina. Zahvaljujemo Bogu na velikome i predivnome daru kojega je učinio na njegov Veliki četvrtak: zahvaljujemo mu što možemo preko novoga saveza s njim utažiti našu glad i žeđ za Bogom.
- Pranje nogu. Druga važna stvar koju nam Isus pokazuje na Veliki četvrtak jest poniznost. Veoma čudna krepost, za koju često mislimo kako ju posjedujemo, a ona je daleko od nas.
Isus je znao da mu je vrijeme poniženja bilo blizu, ali je znao da mu je i vrijeme slave blizu. U takvom trenutku on pere noge svojim učenicima. To je vrhunac ljubavi!
- Ljubav je uvijek takva. Kada se, na primjer, netko razboli, osoba koja ga voli, obavljat će najniže usluge i oduševljeno ih raditi, jer je takva ljubav.
Često nam nedostaje Isusove poniznosti da drugima peremo noge. Zamolimo ga i u današnjoj Euharistiji za krepost poniznosti.
- Upravo u to vrijeme kada mu je Bog bio najbliži, Isus je otišao do dubina i granica njegove službe ljudima. Predivna stvar o Isusu bila je da ga njegova blizina Ocu nije odvojila od ljudi iako ide Ocu. Dapače, približila je Isusa bliže ljudima nego ikad.
- Nitko nije bliži ljudima od čovjeka koji je blizak Bogu. Budimo bliži Bogu kako bismo bili bliži ljudima!
- Što smo bliže ljudskim patnjama bliže smo Bogu.
- Ne zaboravimo ovu Isusovu lekciju!
3. Getsemanij. Kada je Isus, nakon blagovanja Pashe, otišao u Getsemanij, postojale su dvije stvari koje je žarko želio: Želio je ljudsko društvo i želio je Božju blizinu.
– U vrijeme nevolje želimo nekoga uza se. Ne želimo ga nužno uza se da nešto on čini. Čak nije nužno ni da razgovaramo s njim, niti da on razgovara s nama. Želimo jedino da je tu. Isus je bio baš takav. Bilo je čudno da ljudi koji su prije kratkog vremena protestirali u smislu da su spremni za njega umrijeti, ne mogu ostati budni uz njega jedan jedini sat. Isus ne okrivljuje svoje učenike, jer je uzbuđenje i napetost iscrpilo njihovu snagu i njihovu otpornost. Kada smo iscrpljeni Bog razumije i On nas tješi, koliko god mi ne razumjeli i bili neutješeni.
– Isusovo srce istrošilo se u većoj ljubavi nego ikad.
Zapanjujuća stvar bila je to što ga je više ljudi povrijedilo, to ih je Isus više ljubio. To je tako jednostavno i tako prirodno da se pogriješi i da postane gorko pod uvredama i ozljedama; ali Isus se suočio s najvećom uvredom i najvećom nevjernosti, i s najvećom poniznošću i vrhovnom ljubavlju. Čudna je stvar u tome da je u svoj toj zbrci Isus bio jedna oaza mira. Dok čitamo izvještaj, zvuči kao da je Isus, a ne sinedrijska policija, upravljao događajima. Za njega je natezanje u vrtu bilo završeno, i sada je nastupila mirnoća čovjeka koji zna da izvršava Božju volju.
Isus nas uči: koliko god u životu bili pod uvredama, ozljedama i nevjernostima treba birati put ljubavi i poniznosti vršeći volju Božju.
Amen!
