Današnji je dan jedan od tužnijih dana u našim Biskupijama. To je dan kada smo se oprostili od bračnoga para i njihova djeteta u župi Presvetoga Trojstva Blagaj-Buna, u naselju Ortiješ, koji su smrtno stradali u 36., 35. i 10. godini života u prometnoj nezgodi koja se dogodila u subotu, 24. rujna 2022. Mnoštvo ljudi koje je izrazilo sućut članovima obitelji Krstić i Biletić u mrtvačnici na Bijelom Brijegu u Mostaru te kasnije u groblju na Ortiješu djelovalo je kao velika obitelj, koja se molitveno oprašta od članova svoje obitelji. Emocije su preplavile srca, a vjernički osjećaj nagnao je sve na sklapanje ruka na molitvu.
Sprovodnu misu zadušnicu u ime biskupa Petra Palića predvodio je don Nikola Menalo, generalni vikar u zajedništvu sa župnikom župe Presvetoga Trojstva Blagaj-Buna don Slavenom Ćorićem i dvanaestoricom dijecezanskih svećenika, koji su bili na razne načine povezani s pokojnicima ili su se htjeli molitveno povezati u Euharistiji. Na misi i sprovodnim obredima sudjelovali su brojni vjernici, pripadnici Oružanih snaga BiH te predstavnici Islamske zajednice iz Mostara.
Na početku mise don Nikola je pročitao sažalnicu biskupa Petra, koju donosimo u cijelosti:
Poštovane obitelji Krstić i Biletić!
U povodu tragične smrti članova Vaših obitelji Borisa, Marijane i Roberta izražavam Vam svoju iskrenu sućut i blizinu u ovim trenucima. U objektivnoj nemogućnosti podijeliti osobno s Vama trenutke oproštaja od Vaših dragih, htio sam barem na ovaj način, riječima vjere, utjehe i podrške biti blizu svima vama.
Dok nas punina života i zrelost jesenjeg bogatstva okružuje u obližnjoj prirodi, mi ovdje stojimo kraj lijesova mladih osoba, čiji je život u roku od nekoliko sekundi odveden na vrata smrti. Svima nam je teško razumjeti ovaj događaj i pronaći riječi za njega. A svaki nas ovakav događaj treba iznova dozvati odgovornosti i razboritosti.
Ispunjeni smo zbunjenošću, boli i tugom. Svaka smrt, a osobito u ovakvim okolnostima i ovako mladih osoba urezuje duboke rane. Žestina smrti, koja uništava živote u cvatu i razdvaja one koji se vole, jedva da može biti jasnija nego u ovom času. Tuga i bol obuzimaju ne samo Vas, dragi roditelji i rodbino, nego i sve nas koji ove trenutke dijelimo s Vama.
Kao čovjek, vjernik i kao Vaš biskup želim Vam u ovom trenutku posvjedočiti Božju blizinu i Božju utjehu. Naš Bog ne želi smrt. On nije bog smrti, već bog života. Zasigurno se ništa ne događa a da Bog za to ne zna. On, također, ne sprječava teške udarce životnih okolnosti koji ponekad neizrecivo bole i uzrokuju patnju. To za nas ljude ostaje neshvatljiva tajna i samo ju s velikim povjerenjem u Boga možemo prihvatiti.
Boris, Marijana i Roberto upisani su na dlanu Božje ruke i nisu ispali iz nje. Oni su u vječnoj radosti, gdje Uskrsnuli naš Gospodin Isus ima spremno mjesto za njih i za sve nas. Zato i možemo vjerovati da će nakon našeg zemaljskog života doći do ponovnog susreta s našim dragim pokojnicima.
Dok i dalje u svoje molitve uključujemo brzi oporavak na tijelu i duši male Gabrijele, ali i sve druge koji su pogođeni ovom teškom tragedijom, želim svima nama da iz pouzdanja u Boga i iz molitve crpimo pomoć i snagu za život.
U molitvi i sućuti sa svima Vama povezan,
✠ Petar Palić, biskup
Misna čitanja pročitali su svećenici, a homiliju je uputio generalni vikar. Don Nikolinu homiliju donosimo u cijelosti:
Cijenjena ožalošćena rodbino pok. Borisa, Marijane i Roberta, poštovani vjernici i prijatelji,
dobro znamo da jutro ne može nagovijestiti večer, ali smo iskusili kako se nečije srce može slomiti. Sve dok bude nebo plavo, a polja zelena večer će najavljivati noć, a noć nagovijestiti jutro, mjesec za mjesecom protjecati u žalosti, a godina za godinom u tuzi. Po naravi stvari često živimo u svijetu slomljenih srdaca, ali Isus ljudima u patnji pruža svoje suosjećanje, jer sve što je Isus činio bilo je iz dubine njegovog srca. I to čitamo u evanđeoskim ulomcima („Kad on iziđe, vidje silan svijet, sažali mu se nad njim“ Mt 14,14; „A Isus dozva svoje učenike pa im reče: »Žao mi je naroda«“ Mt 15,32; „Isus ganut pruži ruku“ Mk 1,41 ).
U starom vijeku, a rekao bih i u našem, često se može čuti da ja temeljna Božja karakteristika bezosjećajnost, no Isus djeluje iz dubine svoga bića i u svakoj tjeskobi koja nam razdire dušu. Čovjek boli pati zajedno s nama kao što je patio s mnoštvom tužnih ljudi koje nam evanđelja spominju. Za mnoge je to najdragocjenija stvar o Bogu i Ocu Gospodina Našega Isusa Krista. Bog suosjeća s ljudskom patnjom, Bog suosjeća s vašom patnjom, Bog suosjeća s patnjom svih nas do kojih je stigla ova tragična vijest.
Isus je izrekao mnogo divnih stvari, ali ništa tako čudesno kao: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!“ Kršćanski je oprost izvanredna stvar. Kad je sv. Stjepan kamenovan na smrt molio je: „Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh“ (Dj 7, 60). Ništa nije tako divno i nesvakidašnje kao kršćanski oprost. Kad osvetnički duh obuzme naše srce i ispuni ga gorčinom, sjetimo se kako je naš Gospodin molio oprost za one koji su ga razapeli i apostola Pavla koji se obraća svojim prijateljima: „Budite jedan prema drugom prijazni, puni milosrđa, opraštajte jedan drugome, kao što je i Bog vama oprostio u Kristu“ (Ef 4, 32).
Braćo i sestre, danas ćemo susresti mnoge ljude s neugodnim riječima i sudovima; povrijedit će te, ozlijediti, uvrijediti; ali ne možeš se i ti tako ponašati, ti znaš mnogo bolje, jer si čovjek u kojem prebiva duh Gospodnji. Netko može gajiti u svom srcu osvetnički duh, netko može griješiti iz neznanja, ali mi znamo kako treba, jer smo Kristovi i moramo praštati jer je on praštao.
Isus je svojim učenicima govorio o svojoj zaštiti da bi mogli izdržati sve nedaće ovdje na zemlji. „Niti jedna vlas s vaše glave“, rekao je, „neće propasti.“ Naša sigurnost leži u besmrtnim stvarima gradeći dom koji se ne može urušiti, kojega bol ne može zatomiti nikada pa i kad udovi umiru čovjek koji hodi s Kristom može izgubiti svoj život, ali dušu nikada, jer je vjerovao u besmrtnost!
Sjećam se dragih pokojnika koji su gradili ovozemaljski dom sa svojom djecom, ali nisu zanemarili dom koji se ne može urušiti. Hodili su s Kristom i gradili ovozemaljski dom, ali su svakodnevno gradili dom koji se ne može urušiti, nisu htjeli dušu izgubiti iako su ovozemaljski život izgubili.
Sv. Pavao je rekao: „Siguran sam da nas neće ni smrt, ni život moći rastaviti od ljubavi Božje, koja je u Kristu Isusu, Gospodinu našemu“ (Rim 8, 38-39). Isusovi učenici dobili su sigurnost kada su vidjeli Isusa kako uzlazi u nebo. Imali su prijatelja ovdje na zemlji, a sada ga imaju na nebesima. Nesumnjivo je vrlo dragocjena stvar za sve nas da nas na nebu čeka isti onaj Isus koji je ovdje na zemlji bio onako predivno milosrdan. Umirući ne odlazimo u tamu; idemo u susret njemu. Ni život ni smrt nas ne mogu rastaviti od Krista. U životu živimo s Kristom, u smrti umiremo s njime; i jer s njim umiremo, mi također s njime uskršavamo. Smrt je samo jedna stepenica prema njegovoj bližoj prisutnosti; ne završetak nego “ulaz u nebo” koji vodi u prisutnost Isusa Krista.
Dragi pokojnici, od kojih se danas opraštamo, upoznali su Boga na zemlji, imali su ga na zemlji kao prijatelja, a sada ga imaju u nebesima kao Spasitelja. Isti Isus, kojega su upoznali u Njegovoj kući na zemlji kroz krštenje i Euharistiju sada ih je dočekao u Božjoj kući u nebu.
Vama, ožalošćena rodbino, kao i velikome mnoštvu koje se okupilo oprostiti od pokojnika neka ove sveto-pisamske riječi budu utjeha u tužnim vremenima.
Na kraju mise zadušnice župnik don Slaven Ćorić izrekao je duhovno-zahvalni govor i obavio sprovodne obrede.
Sve uspomene sa sprovoda i ispraćaja neka u nama pobude vjeru u Uskrsloga, a uliju mudrosti u životnim vožnjama.
Pokoj vječni daruj im Gospodine!
